na slici: Ana
gdje: Pag-Stogaj, Stigma VI- 60m
foto: Trpimir Jakovina, 05/2008

From: Kaštela Iva

Date: Mon, 15 Jun 2009

Ufffffff, ovaj izvještaj će potrajat...oni slabijih živaca neka ne čitaju jer neće doći do kraja, a ni oni koji su nabrijani na hard core detaljan penjački izvještaj sa ocjenama i svakim opisanim gibom u stijeni ...

Eto ostvarili smo i najavljivani odsječki grupnjak u Dolomite na 4 dana, te krenuli u četvrtak ranom zorom put Cortine. U kombiju je pjevalo i plesalo cijelim putem nas 9 glasnih grla uz taktove Klackovog DVD-a koji nas je vratio u rane i neponovljive 70 i 80-te (Perica, Ana, Barbara, Romana&Domagoj, Klacko, Ivana P.," naš je vozač pravi dasa"- Marko V.). Atmosfera ko u filmu "Od sumraka do zore".Nakon gomile sati vožnje stižemo u Cortinu na zasluženu kafu i zatvorene dućane - hvala lijenim talijanima što čuvaju naše novčanike i kartice! Mashala!!!

1. dan - Plan nam je bio zaustaviti se na Passo Falzarego i odmah nešto brzinski popeti, ali tuča koja je počela padati mijenja planove brzinom svjetlosti. Stižemo pod tornjeve Selle, bacamo oči na njih i onakvi kao ispljuvci iz kombija uskačemo u pojaseve, kitimo se i pravimo važni sa penjačkom opremom (koja treba i ne treba) i odlazimo u 2 naveza pomirišati i popipati Dolomitsku stijenu (Klacko&Ivana, Perica&ja). Vrijeme se popravlja, svizci okolo skaču, penju, otpenjavaju i dok mi prolijevamo znoj i guštamo ko svizci u stijeni, ostatak ekipe chilla na Passo Sella i čeka naše ukazanje da krenemo dizati BC. Navečer stiže i 2. auto (Gordan, Jakov, Ana i Nikola) i svi skupa navečer jedemo, vraćamo izgubljeni glas finom rakijicom jer nas noć već upozorava na temp. ispod 0. Prije večere si ženski klan pere razno-razne dijelove tijela u pretoplo-odmrznutom potoku koji se radi od otopljenog snijega gdje ni cirkulacije nema kad se umočiš..ali treba držat do sebe uvijek! Mashala! Spavamo ko kurdi razbacani naokolo, u svakakvim staništima i ujutro se budimo smrznuti ko pingvini. Romana u obliku sante leda je tu noć napustila Domagoja u šatoru i našla utočište u kombiju gdje je neprestano ponavljala: "da li je to normalno, da li sam ja normalna da se sva tako tresem?"...ushićeno je ponavljala Barbari i meni koje smo urlale od smijeha....

2.dan - hitnim postupkom se ubacujemo u veseli kombi i hitimo prema izlazećem suncu na otapanje i hranidbu i usput planiramo ko s kim, zašto, kako i gdje napušta čvrstu zemljicu. Većina naveza završava u "Rampi", dok Perica&Ana, Klacko&Barbara i Nikola&ja se izoliramo od divlje horde i odlazimo Piz Ciavazes-Rossi-Tommasi smjer, ostatak u svašta-nešto. Više-manje se nakon 6,7 sati penjanja svi nalazimo na polici na sredini stijene gdje nas strmoglavo visoki put vodi prema Canazeiu gdje odlazimo utopiti svoju shoppingholičarsku tugu od dana prije. Shopping 0 bodova, kao i opskrba sa kruhom svagdašnjim, a kamoli nečim većim. U Italiji vlada veća siesta nego u J. Americi! Nevjerojatno, ali istinito! U nekom od rijetko otvorenih restorana gdje smo uspjeli sjesti bez batina i ružnih pogleda što uopće postojimo uspijevamo nešto izisti, iako nas služi konobarica kao iz Twin Peaksa!. Nakon još jednog penjačkog dana bacamo svoja mrtva tijela na podove kombija( gdje se brojnost ženskih tijela povećala), šatora, ničega i molimo nebo da nam podari koji stupanj viška. Naravski, prije spavanja slijedi već ritualno žensko pranje u kockicama leda. Stiže nam i 3. auto (Davor, Viktor, Mashala Trpimir i Neven) koji je sišao sa Cinque Torri nakon uspješnog spašavanja užeta koje je zapelo dan prije. Trenutno nas je 17, što mlađih, starijih, ludih, poremećenih...svakakvih, nekakvih Željezničaraca. Kolko nas ima, j...kolko nas ima, kolko naaaaaaaaaas imaaaaaaaaaaaaaa !!!

3. dan - e ovaj dan je teško opisati jer smo bili razbacani ko đ...po dvorištu i raširili se ko kuga po svim kvartovima. Najveći zalogaj su tog jutra popapali Marko&Klacko koji su se uputili u "Dibonu" (nekih 600 m), dok smo Romana, Domagoj, Barbara i ja otišli okusiti snijeg i tamo odradili jednu lijepu turu do vrha Piz Boe na 3200 m, Ivana&Nikola su penjali, a Perica&Ana kružili kombijem ko morski psi oko Sella Ronde i skupljali nas koji smo predvečer izlazili iz svih smjerova i u svakakvim polu-živim stanjima sa svojih triper-varijanti. Marka i Klacka smo dočekali sa mažoretkinja točkom kakvu zaslužuju samo najveće face te ih povratili među nas sa radlerima pod Passo Pordoiem. Kako je ovo zadnja noć po vedrim i hladnim nebom, rješavamo se svih zaliha ića i pića i uz logarsku vatru dok Mashala auto bolderira na parkiralištu iznad svog vlastitog auta mi spremamo bakanalije od kojih smo toliko poglupili da ostavljamo vreću sa smećem i ostatak hrane van kombija te nam se tu noć na spavanju pridružuje novi član poslan od "odreda za čistoću" u obliku lisice.

4.dan - rušimo BC i odlazimo na Passo Falzarego upijati zrake sunca i jesti sve što nemamo uz jutarnju kaficu. Od nas 9, samo Klacko&Ivana ne mogu odoliti zovu stijene, dok se ostatak nas polu-invalida (psihičkih i fizičkih) opet dijeli na 2 grupice: spavači u kombiju i nadobudni trekkeri koji idu odhodati na vrh Lagazuoia na 2700 m gdje mjestimično ima snijega u tenisicama za špicu...ali isplatilo se! Što mislite koga se čekalo za polazak za Zagreb? Ne penjački navez, nego nas đabalebaroše koji smo se valjali i trčali po snijegu ko mala djeca koja ga prvi puta vide. Jurno i žurno se kompletiramo i polu-smrdljivi ulazimo u jureći kombi i Ciao Bella Italia & Dolomiti! U kombiju osjetno drugačija atmosfera za razliku od dolaska....ni slike ni tona! Ako neki nisu tada znali razlog, sada su ga svjesni....bili smo gladni tako da su nam se zalijepili želuci, dehidrirani i spaljeni od sunca, no slika se drastično promijenila nakon obilnog prežderavanja u Lescu. Možda je naš dragi i izdržljivi vozač Marko požalio što je tada stao jer do Zagreba je u kombiju bio pakao...uz zvukove Klackovog DVD-a sa domaćim starim hitovima bilo je tu svakojakih koreografija (plesalo se kolo), tulenja, zavijanja, tu i tamo pjevanja, ali najviše urlanja, naročito back vokala uz intelektualne tekstove Leta 3! Moira Orfei i cirkus Medrano su bili 0 za ovaj putujući cirkus! Mashala!

Znam, svima je već dosta čitanja, a nisam uspjela prenijeti ni pola djelića atmosfere i događanja žestokog grupnjaka pod i u stijeni prekrasnih Dolomita! Mashala! Ostatak ekipe će napisati svoje viđenje ta luda 4 dana, a Klacko sa stručnog stajališta prijaviti ko je što, zašto, s čim i kako popeo, s čim se vratio , a bez čega ostao jer s obzirom da nisam kompetentna ni za svoje smjerove, ne bi se upuštala u prijavljivanje tuđih! Zaključak: PONOVILO SE !!!



Slika ima ko u priči tako da ću priložiti samo malo više od nekoliko...KUC!