 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Gemišt
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Fri, 17 Apr 2009 11:49:35 +0200
Prvo dva tjedna unatrag, u Paklenicu. Neću o onom tulumu i roštilju, koje je već spomenuo Siniša, nego samo o tome što smo radili Medek i ja. Dakle čuvši glasine o novim Pezzolatovim aktivnostima, Marko je promijenio naš prvobitni plan i odlučio se za 'Splitski smjer' u zapadnoj stijeni Anića kuka. To je, po nekoliko izvora, treći ili četvrti najstariji uspon u NP-u, obavljen daleke 1955. godine. Međutim, ono što u svim tim podacima nije točno jest da je jedan od prvih penjača bio Nikola (Zdenko) Šimunović. Razgovarao sam s njim o tome za Uskrs i čovjek kaže da je on samo zamislio tu liniju, ali je prepustio Splićanima da prvi po njoj prođu - kad ih je već bio dovukao u Paklenicu (u to su doba bili pododsjek 'Velebita'). A čemu mi baš onamo? Tršćanin je, kao, uredio štandove i očistio stijenu. No, da bismo došli do visina gdje započinje smjer, prvo smo se popeli po Ulaznoj varijanti Sjevernog grebena i zatim se na tzv. Slobodankinom izlazu spustili na sipar. Kako potom nismo uspijevali naći ulaz u 'Splitski', poslužili smo se 'Bračnim smjerom' (danas ga više vole zvati 'Zakonska') da bismo (nakon dvije dužine) dosegnuli veliku policu koju naš planirani uspon, po skici, dodiruje u krajnjem desnom dijelu. Nakon kratke ali slatke priječnice, došli smo Pezzolatov štand. I tad je postalo jasno da on ne uređuje 'Splitski' nego radi nov smjer koji siječe originalnu liniju. Posao još nije dovršio. A mi smo, tamo gdje je on stao, opičili po pravom 'Splitskom' do vrha. Nije da se isplati: puno drveća i ponešto krša, a još moraš i sići po Đuzinom silazu. Jedino što čovjek ovakvim 'gemištom' po pakleničkom kamenu čovjek nabere punih 350m stijene.
Prošlu je subotu, pak, realiziran drugi Medekov projekt - penjanje na Risnjaku. O tome nije prestajao pričati već tjednima. Tako je na teren izvukao Zrinku, Nadu i mene. Samo se putovanje odužilo: što zbog posjeta Rijeci, što zbog probušene gume na risnjačkom makadamu (šumari su nešto minirali i tako razasuli dosta oštrog kamenja koje baš voli proći kroz meko tkivo), što zbog inih faktora. Tako smo do pl. doma stigli tek negdje oko 13h (a temperatura je bila 19C). Inače, snijega nije bilo sve do Medvjeđih vrata a kasnije ga ima sasvim dovoljno i skroz fino smeta pri pristupu. Ali opet, daje i neki poseban štimung - bilo zbog par strmih i nezgodnih detalja na putu, bilo zbog dojma da si negdje u rano ljetno doba u Alpama i boriš se s rubnim pukotinama i drugim gadarijama da bi dohvatio stijenu. Cilj nam je bio 'Gilićev kamin' u Velikom tornju, a možda čak i 'Goranski smjer'. Uspjelo nam je odraditi samo prvi. Unatoč ružnom pristupu, smjer je iznenađujuće lijep: strmo penjanje u relativno laganoj i čvrstoj stijeni (onako, dolomitsko). Jedino se može prigovoriti osiguranjima: netko je unutra nabio gomilu spitova i nije ih baš najbolje postavio. Na par mjesta ti dođu iza leđa dok penješ, dok neke teško možeš vidjeti prije negoli se popneš iznad njih. Spustili smo se absajlom i pritom ostavili lijepu, novu zamku. Eto, ako netko ima volje nek' je ide spasiti od sunca i ostalog. Povratak je malo potrajao, malo zbog snježnih radosti, a malo zato da opet ne bi stradala koja guma. I mislim da je ovo sve što se dade smučkati u ovaj izvještaj.
Neven P.
Rdom.JPG
Rstijena.JPG
created by: zeljeznicar @ 2009-04-17 12:06:01 / updated by: neven @ 2009-04-17 13:06:05
|
|
|
|
|
