 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Vlajska zavodnica +
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Tue, 17 Feb 2009 16:24:51 +0100
Mislim da je Djuk bio odgovoran za izbor cilja, obećavši da će nam srediti spavanje u Kninu preko nekog svog poznanika. Ali kad smo u subotu popodne odmakli od Zagreba, ispostavilo se da naš idejni vođa nema ama baš nikakvog poznanika među Vlajima, nego tek poznanikovog poznanika (i nikad ga nije vidio) koji nešto čuva na željezničkom kolodvoru i spava u vagonu. Time je već slutilo da će ishod biti kakav je i bio, tj. da se naše noćenje u toj palači na tračnicama neće realizirati. Djuk je na licu mjesta otkrio da se naš planirani udomitelj nalazi negdje drugdje, na godišnjem. U obližnjoj smo birtiji saznali, nakon što su nas častili pićem jer su na nekima od naše ekipe vidjeli znakove GSS-a (mada su pomišljali da smo možda i maškare), za druge mogućnosti smještaja. Ali vraga, u pustoj je krajiškoj metropoli bilo malo izgleda da će raditi neki od povoljnijih kapaciteta, pa smo na koncu završili u najboljem tamošnjem hotelu. Uz malko cjenkanja, pošlo nam je za rukom dogovoriti relativno povoljnu cijenu, jer smo bili jedini gosti (možda čak i tjednima). A kad smo se već tako carski smjestili, valjalo je u noćni život. Prvo smo zavirili na neki slavonski dernek ali smo se uplašili hvatanja u kolo, pa nam je milije bilo odjuriti u preporučeni nam lokalni kafić. Tamo udarismo po pivu, uz glasni rokenrol i vesele lovačke priče (npr. o amputiranim prstima nakon McKinleya). Bome mi se po vrevi i štimungu činilo ko' da smo negdje u Zagrebu, ali to je valjda bilo samo na ta dva mjesta. Ulice su bile skroz puste.
Čim je ujutro otvorio oči, Dado je upalio televizor. Zar baš Cameron Diaz, s onim ustima nasmiješenog krokodila, mora biti prva koju ću vidjeti taj dan? Ipak nas je vani čekala zamamnija zavodnica, pa sam odmah pojurio proviriti kroz prozor i vidjeti kakvo je stanje. Odškrinem žaluzine, a u lice me raspali jak vjetar. Hm, sluti da će gore bit' žestok okršaj, da se mala neće samo tako dati. Zato prvo opičismo po hotelskim afrodizijacima: mortadeli, kristaliziranom medu u vrećicama, kornfleksu i sličnom. Kad se fino napucasmo, sjedosmo u dva Volva što su nas čekala, pa put Topoljskog buka na Krčiću. Vau, moram priznati da nisam očekivao tako impresivan vodopad: visok je 20-30 metara, a vodena prašina što ju baca doseže i iznad njega. Prava vlajska Nijagara! A lijep je i kanjončić iznad nje. Pomalo podsjeća na Paklenicu, kakva je u svom donjem toku bila nekad: makadam, napušteni mlinovi, tu i tamo neka sasvim penjiva stijena, mediteranska vegetacija ... E, borbeni nam moral odmah poraste, unatoč naoblaci i buri.
A onda akcija! Iskrcasmo se kod Mirkovića, napuštenog podinarskog sela, a na nas je odmah navalio čopor ovčarskih pasa (svih boja i veličina). Možda su nas malo i ustrašili, ali nas je pogled na moćnu jugozapadnu stijenu tjerao da izvučemo aparate i lovimo motive koji su se nudili. Gore je, bome, bjesnio vjetar i kovitlao snijeg, ali izgledalo je impresivno. Ubrzo smo naišli na dva tamošnja hajduka, koji su nas malo uputili u situaciju, pa smo se opremili i krenuli. Mislim da smo svi u planinu krenuli više iz osjećaja dužnosti, nego iz uvjerenja da ćemo nešto napraviti. Onako, doći ćemo do snijega i zatim reći da se taj dan više ništa nije moglo učiniti. Isprva se tabana po uglavnom ravnom kamenjaru i sijeku razne cestice, a tek na oko 600 metara visine započinje jači uspon. Na oko 1000m nailazimo na snijeg i tu se razdvajamo. Ersin i Mirko krenuli su po nekoj novoj markaciji (neplaninarskoj, budući da znakove sačinjavaju plastične čaše nataknute na grane), dok mi ostali ipak nemamo volje za eksperimente. A tamo se negdje i vrijeme počelo popravljati: polako se probijalo sunce i davalo nam neke vjere da bismo možda mogli i do vrha. Dodatni doprinos entuzijazmu dali su i stišavanje vjetra i kvaliteta snijega. Naime, nešto malo više put uđe u krasnu borovu šumu u kojoj se bura slabo osjetila. A snijeg je bio gotovo idealan: smrznut ili korast, tako da se tek mrvicu propadalo. Međutim, optimizam nas je držao sve do izlaska iz tog sektora. Na visini od oko 1350m opet se iziđe u golet, a tamo je vjetar i dalje nesmiljeno prašio. Mogli smo vidjeti kako na vrhu Dinare vitla snijeg i divlje nosi oblake. A mjestimice smo počeli propadati do pasa. Dado u to ime predlaže uzmak, no meni se ipak prohtjelo da odemo do prijevoja Samar, koji više nije bio tako daleko (na 1500m) i tamo izvidimo situaciju na grebenu. Odlučeno-učinjeno (nakon 3,30h od sela), ali smo jednoumno zaključili da bi posljednjih 300m do vrha bili velika muka, ako bismo se uopće i mogli probiti. Uslikao sam dvaput Zrinka, da se zna da smo bili blizu cilja, te smo pojurili dolje.
Uzmak je bio grumfofski častan, brz i ugodan. Negdje blizu točke razdvajanja s Djukovim suborcima iz Turske, Pakistana i inih stranjskih destinacija, naišli smo i na njih. Jedan krvavog lica i, činilo se, slomljenog prsta. Što je bilo? Njihov ih je divlji put doveo u neki široki, zasnježeni kuloar na rubu jugozapadne stijene po kojem su nastavili gore. Ali naišli su na led, a dereze su imali samo u ruksacima i tek jedan cepin na njih obojicu. To je završilo Mirkovim letom od oko 100m, tako je bar sam rekao. Hm, moglo je i gore proći: završio je s izgrebanim licem, poderanom jaknom i pokojom slomljenom košćicom šake. Zato su propustili još malo uživati u turističkom obilasku ostatka kanjona Krčića, vrela Cetine, Kijeva i umjesto toga otišli u Zagreb na hitnu. Prilažem par fotografija, a naknadno ću dodati još koju. Ipak, šteta da se ne vidi tako lijep kraj.
Neven P.
Dinara1.JPG
Dinara2.JPG
Dinara5.JPG
Topoljski buk
Na sedlu
Dinaraja
Dinaraja iz Kijeva (vlajskog)
created by: zeljeznicar @ 2009-02-17 16:41:01 / updated by: neven @ 2009-03-02 13:16:15
|
|
|
|
|
