 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Julijske Alpe
From: "Sočec" - [email protected]
Date: Mon, 22 Sep 2008 11:42:34 +0200
U 7 sati ujutro parking kod King Crossa izgledao je kao u mafijaškim
filmovima. Prazan, nigdje nikog, samo se na jednom mjestu skupilo nekoliko
automobila. Iz njih izlaze ljudi u crvenom i kuju opake planove. To je
zapravo bilo naše mjesto sastanka prije izleta u Julijske Alpe i trenutak
kad smo shvatili da većina tečajaca na sebi ima nešto crveno. Priprema
penjačkog uspona kazala nam je kako ne bi smjelo biti kiše, te smo, veseli
unatoč ranom ustajanju i uzbuđeni jer idemo u Alpe, krenuli put Slovenije.
Izbornici su bili Marko Dukši i Gordan Budić. Na granici su se djelili
savjeti kako zaljepiti vinjetu da bi se kasnije mogla lakše skinuti.
Prilikom stajanja na benzinskoj radi malog predaha imali smo jedinstvenu
priliku saznati što se dogodi kad ostavite auto na nizbrdici sa spuštenom
ručnom... Uspinjući se do naše baze sreli smo krave na cesti koje su se
pristojno pomakle u svoju traku, demonstrirajući poznavanje prometnih
pravila.
Konačno stižemo u bazu, Koču na Gozdu (1226 m). Nakon čaja, dogovora i
ohrabrivanja ljudi zaputili smo se do Erjavčevog pota (1600 m). Mazanje
zaštitinim faktorom, par crnohumornih šala i krećemo. Odredište je Prednje
okno (2300 m) na Prisojniku. Lagani pristup vodi nas do ferrata. Tu se
stvari zahuktavaju. Objašnjava se kako nije najpametnije gledati dolje dok
stojimo iznad provalije držeći se za sajlu, kako se možemo radi sigurnosti
ukopčati u sajlu, ali pad zapravo nije nimalo ugodan itd... Uglavnom bačeni
smo u vatru da se iskalimo. Vrlo brzo su se svi navikli na visinu i
vjerovanje sajli i klinovima, pa problema nije bilo. Zbog krušljivog terena
naučili smo vikati: "KAAAMEEEN", te zagrliti stijenu. Naučili smo također da
nije pametno vikati kad nije potrebno, jer okolo vrebaju napola odlomljene
stijene, a pri vrhu i ledene sige koje samo čekaju da netko vikne kako bi i
one mogle poletjeti niz padinu. Odnos instruktor-tečajac za vrijeme
trosatnog uspona je iz:"Polako, pazi, ukopčaj se ako nisi siguran", lagano
prešao u pričanje viceva i životnih dogodovština. Sam uspon je pravi užitak.
Umjerene je težine, sa mnoštvom zanimljivih izazova. Pred kraj smo naišli na
nešto malo snijega. Izmorili smo se do Prednjeg okna, ali pogled od tamo je
fenomenalan i vrijedan svakog truda.
Nakon kratkog predaha i druženja sa čafkama =) (op.a. čavkama), bilo je
vrijeme za silaz. To je bilo zanimljivo. Naime, pošto smo se razbili u manje
grupe, svaka grupa je očito imala svoju viziju silaza. Kod famoznog znaka
neki su skrenuli desno, a neki nastavili dolje. Neki su se tad morali
vraćati do njega i krenuti pravim putem, a neki su nastavili dalje malo
uokolo. Neki su se vratili do početka ferrata, te se vratili putem kojim smo
i došli. Ja sam recimo otišao stazom koja je zatvorena i kad sam shvatio da
nisam siguran jesam li došao na pravo mjesto, morao sam se vraćati i
pričekati instruktore koji su opet imali neki deseti plan za silaz. Na kraju
smo se ipak jedan po jedan skupili kod auta i smijali se koliko je kome
trebalo. Nažalost imali smo problem s jednim bolnim koljenom za koje se
nadamo da će proći i da neće više stvarati probleme. Unatoč koljenu Adrijana
nije odustala već je odradila cjelu turu što zaslužuje samo pohvale!!
U domu slijedi obilna večera, par rundi piva i pregršt zafrkancije. Važno je
napomenuti da je samo Gordan zaradio pivu od mene, te da su ostali
instruktori ostali "suhi". Ako se taj trend nastavi, najavljeno je
podmetanje užeta tečajcima pod noge kako bi se zaradila poneka piva.
Usljedilo je zanimljivo predavanje o komunikaciji u stijeni tokom kojeg smo
mogli vidjeti kako se penje po planinarskom domu, navezuje za ormare,
vješalice i kojekakva druga mjesta pogodna za štandove... Red pive, par
redova zafrkancije i spavanje.
Drugi dan sljedili zadaci manjeg intenziteta. Učili smo raditi štand,
zabijati klinove, postavljati čokove i penjačeve najbolje prijatelje.
Također se penjalo, uz obaveznu vježbu komunikacije u stijeni. Čini se da
penjanje po domu nije dobra simulacija, jer smo svejedno imali potrebu
koristiti višestruko složene rečenice u komunikaciji s partnerom dok netko
od nas visi na rukama i muku muči. Naučili smo kako je za zabijanje klina
važno imati dobar sluh, te da treba paziti što se radi s frendovima jer
jedan košta 70 eura. Neki optimisti su vježbali izradu štanda, pa se tu
moglo vidjeti abseil po zamci sa žnirancem kao prusikom, te vrhunac
perverzije: abseil dvoje ljudi na štand u 6 točaka...
Izlet u Alpe je završio predavanjem o opasnostima u stijeni. Zadovoljni i
puni novih znanja i iskustava zaputili smo se kući.
Lijep pozdrav!
Igor Sočec
created by: zeljeznicar @ 2008-09-22 11:46:00
|
|
|
|
|
