 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Da su meni cipelice ...
From: marko vukovic - [email protected]
Date: Mon, 28 Jul 2008 11:37:31 +0200
U proslom
izvjestaju sam spomenuo kako najbolji samar covjek uvijek zvekne sam
sebi. Nisam ni slutio koji sam prorok. Proslotjedno spominjanje Dankovog
penjanja u koledzicama mi se vratilo u vidu zidarske samarcine.
Ali ajmo redom ...
Vucinic me ponovo nagovorio na novu lokaciju, Riofreddo. Navijao
je da krenemo u petak ranije i prespavamo u planinarskom domu
Pellarini. Ja sam pak, zbog posla, drukao da polazak bude sto
kasnije. Dosao sam kuci i na brzinu se spakirao. Kao i svaki put kad se
tako spremam na penjanje, imao sam osjecaj da sam nesto zaboravio. Vec
sam se i naviknuo na taj osjecaj, jer u biti svaki petak dojurim s
posla, spakiram se i izletim u auto a da se ni ne snadjem. Ovaj put je
ispalo da sam stvarno zaboravio bitan dio opreme, penjacice. To sam
skuzio negdje na pola puta prema Ljubljani. Zakljucili smo da se nema
smisla vracati, jer vec je ionako bilo kasno.
Zalegli smo na parkingu na ulazu u dolinu Riofreddo, bas kod znaka koji
zabranjuje promet. Da nema te zabrane, autom bi se dalo ustedjeti bar 1h
hoda. Ovako je tura ispala poprilicno naporna i dugacka. Trebalo nam je
priblizno 2.5h do smjera. Zaputili smo se u Crozzoli-Zaccaria u Cima del
Valone, ali posto nismo nikako mogli skuziti kako bezbolno uci u njega,
nakon 20min motanja pod smjerom, promijenili smo plan i odlucili se za
Via Metzger. Pod smjerom sam shvatio da nisam zaboravio samo
penjacice, u Zagrebu je ostalo i kladivo. Uzeo sam kamen i stavio ga u
ruksak. Ionako cu penjati sve kao drugi. Na kraju sam se naizbijao
klinova i (nadam se) zapamtio lekciju o pakiranju na brzinu.
Via Metzger je lagan smjer koji na par mjesta zamirisi na cetvorku. Ide
logicno po uglavnom cvrstom grebenu, trazeci najlaksi prolaz.
Orjentacija nije teska, ali u vodicu nema skice vec samo fotografija sto
nije bas jako precizno za tako dugacak smjer. Iako penjanje nije tesko,
smjer ima dozu ozbiljnosti buduci da smo u 470m nasli samo 2 klina.
Dodatni problem je sto nema bas puno mogucnosti za osiguravanje. Marko
je sve to odradio suvereno i koncentrirano. Obojica smo zakljucili da je
Via Metzger ispao ipak nesto tezi nego smo se nadali.
S vrha smjera se jako dobro vidi polica kojom ide silaz s glavnog vrha
Cime del Valone, i mogu reci da izgleda jako impresivno. Divlje, bas kao
i cijela dolina Riofreddo. Prikljucili smo se stazici i po sodru se
spustili pod stijenu i dalje u dolinu. Za to nam je trebalo skoro 3h.
Sve stijene u okolici izgledaju privlacno, a vecina vrhova je
rezervirana samo za alpiniste i sodrovce sto penjanju daje poseban stih.
Nema bas puno markiranih staza, pa sukladno tome nema ni planinara. U
subotu smo spazili samo jos jedan navez na suprotnoj strani doline.
Lijep izlet i jos jedan Vucinicev pogodak sto se tice otkrivanja nove
lokacije. Doduse, njemu nije nova buduci da mu je ovo bila cetvrta
posjeta Riofreddu, ali uvijek se nesto zacopralo. Ne moze se reci da je
ovaj puta sve islo po planu, ali nekako smo se prekobicnuli preko vrha.
metzger.jpg
created by: zeljeznicar @ 2008-07-28 11:41:00
|
|
|
|
|
