 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Furlamiti
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Thu, 17 Jul 2008 22:19:38 +0200
Kovanica je moja, a odnosi se na Furlanske Dolomite, kamo su me prošli tjedan konačno uspjeli odvući iz Rijeke. Točno, to je baš ono područje u koje Riječani toliko vole zalaziti i onamo odvlačiti svoje novopečene kadrove. No, moji dojmovi o tom području i nisu tako blistavi da bih poželio slijediti njihov primjer. Možda se onamo uputim još jednom, da dohvatim čuvenu Campanille di Val Montagna, koja mi je ovaj puta promakla, ali to bi bila sva pažnja koju ću pokloniti tim brdima.
Dakle, do te skupine iz Rijeke ima nešto preko 250km ili oko 5h vožnje. Dovoljna gnjavaža da ti se iskustvo ne dade ponavljati ukoliko dobit nije solidna, a meni osobno i nije bila. Naime, štogod već osobno mislio o Alpama, furlamitske gudure nisu nimalo zanimljivije od slovenskih (uostalom, prosudite po fotografijama) koje su kudikamo bliže. Dakle, razlog u prilog potonjih. Baš me taj dojam nagnao da tokom pješačenja (do kojeg je, umjesto penjanja, došlo zbog čudesnih dogovora na tom izletu) razmišljam o znanom G.E. Mooreovom testu o vrijednosti nečega. Taj, naime, od vas traži da odredite koliko bi svijet bio bolji ili lošiji da nema stvari ili pojave koju procjenjujete. E, pa što se mene tiče, ne bi mu puno falilo ukoliko bi dobar dio Alpa nekako otišao k vragu. Naravno, razmišljanje kojim sam došao do tog zaključka je dosta složeno i ne bih ga sad reproducirao, ali je bitno da me zabavljalo dok sam se tamošnjim šoder-grabama vukao do skloništa (ne sjećam se kako se zove) u kojem smo imali odsjesti. Taj kutak i nije toliko loš, ali problem je da ne ostavlja baš puno prostora za bilo kakvu turu. Može se otići jedino na obližnju Monte Ferraru (cca 2200m, 1,30h hoda) ili u susjednu dolinu preko drugog skloništa, stanovite Bregoline. No, taj mi dan ni isplativi dio tih hodačina nije pošao za rukom jer se na Mt. Ferrari ispriječio, ni manje ni više, nego đavao. Da, imao je rogove, kopita, repić i sve što treba osim vila, a ponašanje mu je bilo očito neprijateljsko. Zvukove je ispuštao i kroz usta i kroz dupe, a isprečivao mi se na putu (na max. 20m) kamo god bih krenuo - sve dok nije stao na greben koji se nikako nije mogao zaobići. Kako sam se već vidio naboden na te rogove, u slučaju nastavka puta, ziheraško rješenje bio je povratak (eto, vrag ne samo da ne nosi te Alpe već ih i čuva). A nakon tog je uslijedilo jedno od dosadnijih popodneva koje sam proveo u planinama.
Eh, nije mi bilo druge nego da čekam, prvo, da mi se prispava i da tako više ne slušam talijanske skaute koji su također bili u kućici i neprestano nešto klepetali, te drugo, da konačno siđemo u dolinu i možda se latimo kakvog penjanja. Do ovog drugoj je došlo idući dan, ali ne u Furlamitima, jer je pljusnula očekivana kiša, nego u obližnjem Ertu. Tko ne zna, to je dosta veliko penjalište s mnoštvom smjerova za sve ukuse, ali mu je nedostatak neposredna blizina vrlo prometne ceste. Ali i takvo je bilo melem na tom izletu. Jedino što je veranje prekratko trajalo (skinuh jedno 8 smjerčića), opet zahvaljujući čudesnim dogovorima koji su obilježili izlet.
Neven P.
Furlamiti.JPG
Furlamiti1.JPG
Furlamiti2.JPG
Furlamiti3.JPG
Furlamiti4.JPG
created by: zeljeznicar @ 2008-07-17 22:41:00 / updated by: neven @ 2008-07-19 19:29:01
|
|
|
|
|
