Fotografski kutak: slike s penjanja.

Tko: Stipe Mikulić
Gdje: silazak sa Štruce, nakon smeri Črnivec-Pibernik IV/III
Foto: Rene Lisac, 04/2012

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Paklenica - Klin free
Sedmi izlet LJAŠ 2023: 6.-7.5. - Klek
Šesti izlet LJAŠ 2023: 29.-30.04. - Tulove Grede
Peti izlet LJAŠ 2023: 22.-23.04. - Dabarski kukovi
Četvrti izlet LJAŠ 2023: 16.04. - Vela Draga

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
[email protected]

Karnijada druga +

From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Thu, 3 Jul 2008 13:37:14 +0200

Ima već cijeli tjedan od toga kako smo Medek Marko i ja krenuli put Karnijskih Alpi, a sve po njegovom brižno izrađenom planu. Prvi dan (tj. u srijedu) nismo posebno žurili već smo najprije istraživali blaga talijanskih kasaba, poput Tarvisia i Tolmezza, pa se tek krajem dana našli na Passo M. Croce Carnico blizu kojeg nam je bio prvi penjački cilj. Kako vrijeme i nije baš obećavalo, valjalo je negdje naći krov ispod kojeg bismo mogli prespavati. Tim smo poslom počeli istraživati razne bunkere iz I svjetskog rata, pa napuštene pogranične objekte, ali sve ćorak. Na kraju smo se morali malko spustiti u Austriju i ondje usidriti u nekom planinarskom domu (Untere Valentin Alpe). Isprva se taj potez i nije činio loš jer su pive i radleri bili hladni i dobri, a dalo se vidjeti i to kako Nijemci praše Turke na EURO-u. No, nelagoda je nastupila pri plaćanju računa: 55 eura za dva noćenja i par pića.

Drugi dan ustajanje u 5h, pa kratka vožnja do sedla. Odatle 2h hodanja do stijene, uz savladavanje nešto više od 700m visinske razlike. Cilj nam je bio smjer Castiglioni (s direktnom varijantom) u stijeni Creta della Chianevatte (2718m). Kažu upućeni da je to kao nekakav klasik, ispenjan prije 71 godinu, visine 550m, ocjene IV. Meni se ta kamenčina već na prvi pogled nije osobito svidjela: sva crvenkasta i ljuskasta u razvedenijim dijelovima ili glatka i prevjesna u onim ozbiljnijim. Ali valjalo je na posao, kad smo već došli onamo. Prvo nas je čekalo neko provlačenje između stijene i prljavog snježišta, pa zatim uspon strmim, vlažnim i uskim kaminom. To je bio i najgori dio smjera, u kojem nam se dešavalo i najviše peripetija. Kasnije smo se, preko krušljivih cik-cak priječnica, izvukli u nekakve velike jaruge po kojima je već išlo ležernije. Ali na vrhu prvog stupa koji nas je čekao nam se ipak nije svidjelo krenuti novijom, strmom i eksponiranom (čini se neosiguranom) varijantom, te smo se radije odlučili za ono što smo mislili da je originalni smjer. To je značilo dodatne jaruge i jaruge, priječnice i priječnice, sve dok se nismo našli dovoljno visoko da moramo početi tražiti uređenu abseil-pistu. I tad su nastupile nervoze i nedoumice jer teren nikako nije ličio na ono što je govorio vodič. Okreneš se ovamo i tražiš, ali nigdje tih štandova. Onda odeš onamo i opet isti đavao. No, nakon pola sata prepirki, odlučili smo krenuti prema vrhu i makar hodati u penjačicama do podnožja, ako bude trebalo. Ipak, na nekom se ovećem nosu nešto kasnije ukazala najprije zamka, a zatim odmah ispod nje i nov, blješteći lanac. A pod svim time puste strmine i visine, tako da se ni poslovično hrabrom Medeku nije htjelo dolje prvom. Rekao je da ću ja lakše prusicirati natrag od njega, ako nešto zapne. Tako je nakon 7h penjanja krenulo ono što se pretvorilo u 3h absajla, sigurno najtežeg u mojoj dosadašnjoj karijeri. Naime, ne samo da nismo znali kamo točno idemo i hoćemo li naći i dosegnuti daljnje štandove (jer ta je pista napravljena mimo svih smjerova), već nas je snašlo i oko 350m vraški glatkih okomica ili čak povećih previsa. Spust s Ospa prema ovome uistinu je mačji kašalj. Da stvar bude ljepša, jednom ni dupli 60-metarac nije bio dovoljan do police s idućim štandom, a dvaput smo morali penjati po desetak metara jer nam se uže pri padu omotalo oko nekih prokletih glondži. Desna me ruka pred kraj cijele priče već toliko boljela da sam uže morao propuštati ili kroz obje ruke ili moliti Marka (dok je bio ispod) da ga malo pridrži dok ne ohanem. Ipak, iz stijene smo se iskobeljali malo dalje od mjesta gdje smo ušli, te se veselo spremili i za nekih 1,5h opet bili kod auta.

Varate se ako mislite da je za taj dan bilo gotovo. Ne, još se trebalo odvesti do iduće baze (mada je bio već 21h): kuće na prijevoju Cason di Lanza (1552m), pod stanovitom Monte Zerumulom (2143m), gdje je bio naš idući penjački cilj. Tih 50-tak kilometara bili su priča za sebe. Uske, vijugave cestice kroz nekakve šumetine s rijetkim putokazima, a sve to po mrklom mraku. Rezultat je bilo jedno veće lutanje, par zgrada koje smo pogrešno identificirali kao našu kuću, te jedna lisica, tri zeca i dvije košute koje nismo uspjeli pregaziti. Do kreveta na koje smo pikirali došli smo tek oko 23h. Na sreću, tamo je bila jedina domarka (ma, ne u krevetima već u domu) s kojom se dalo komunicirati na engleskom , pa smo se udobno smjestili i donekle okrijepili. A onda me je spasila kiša koja je noću počela pljuštati, i nije stala ni ujutro, te sam bio pošteđen penjanja u toj Zermuli. Umjesto nje, odlučili smo se za civilizaciju: prvo za posjet knjižari i kafićima u Tarvisiju, a zatim i na prvi pravi ručak negdje kod Kranjske gore. Tom je prilikom uočen i najbolji detalj cijele te naše putešestvije: goesserov radler (40% piva i 60% limunade)! Ma, stvarno odličan - puno bolji od slovenskog. Nakon toga se ostatak tog kišnog dana mogao puno lakše podnijeti, bilo da smo čamili kraj Mihovog doma ili kod onog u Krnici.

E, ako nekom još dosad nije bilo dosta ovog izvještaja, sad slijedi opis našeg posljednjeg alpskog dana. Fino odmoreni, u 5h ujutro krećemo za Rio Bianco da bismo ondje sredili kakvu južnu stijenu, budući da smo za sve sjeverne (ma gdje one bile) sumnjali da bi mogle biti mokre. Izbor je pao na Rampu orientale u Vette Belli, tj. nekakvu trojku od 350m. To čudo ide prvo po velikoj rampi lijevo, pa zatim po još većoj i strmijoj desno, da bi se na kraju kroz te šoder-grabe dovuklo do vrha. Baš ništa impresivno, tipična alpska kršina u kojoj moraš dosta tog zabiti da bi penjanje bilo iole sigurno. Da, da! Štandova nema i često ih nije moguće sigurno ni napraviti, ili je to barem bio slučaj na policama na kojima sam se zatekao. A ni silaz s tog desnog dijela bjelovodne gudure nije ništa ugodniji: sve ide kroz neke strme šljunčare u kojima ponekad glavu izgube i spretni kozorozi (vala, jednog takvog smo i uslikali). Ali za dokaz pričekajte koji dan, dok se uz naslov ove pričice ne pojavi 'plus'.

Neven P.



Riobianco
Riobianco

Rampa orientale
Rampa orientale

pali penjač
pali penjač



created by: zeljeznicar @ 2008-07-03 13:51:00 / updated by: neven @ 2008-07-11 12:09:46