Tko: Gamsi čuvari
Gdje: Luknja, na putu za Razor
Foto: Rene Lisac, 11/2011

From: [email protected]
Date: Mon, 30 Jun 2008 16:21:26 +0200 (CEST)

Trpimir i ja planirali smo Dolomite za prošli produženi vikend, no do zadnjeg trenutka nismo mogli naći još jedan navez za popuniti auto. A nije da nismo tražili. I onda se ispostavilo da su Tea i Ana iz Velebita u istoj fazi. Pa smo se na brzinu skrpali zajedno. Gordan i Ana, te Sanja iz Matice također su bili u igri, a i Klacko u neku ruku, no oni s nešto drugačijim planovima, tako da smo se mogli samo nadati da ćemo se prije ili kasnije negdje sresti.

U srijedu smo krenuli oko podneva, Teinim autom. Predvečer smo u Cortini obavili shopping u lokalnom nema-čega-nema-osim-ako-ni-ne-postoji-u-kom-slučaju-nam-je-iza-pulta penjačkom dućanu. U Cortini smo i sjeli na, kažem vam, opako dobro pivo kojem čak ni cijena od 5.50 EUR nije mogla pokvariti okus. Smjestili smo se na livadici pod Cinque Torri gdje smo kuhali, jeli, pili i prespavali. Četvrtak pod tornjevima svanuo je lagano i bezbrižno. Trpimir i Ana zapucali su se u Via Miriam, klasika u kvartu. Tei je ovo tek druga sezona nakon škole, pa smo odlučili i mi startati s jednom klasikom - Via della Guide. Penjali smo cug-cug, s tim da sam ja startao i poveo one "teže", Tei za upenjavanje. Nismo penjali skupa od njenog prvog školskog smjera na Kleku, pa nisam ni znao što očekivati. No nije bilo razloga za brigu, jer upenjala se u roku keks. :) Jedan tvrdoglavi stoper nije htio izaći iz pukotine u detalju, tako da sam se morao sa štanda spustiti po njega. Ako je suditi po onoj "pametniji popušta" ishod ove borbe najprije ide u prilog ljepšem spolu, potom jadnom stoperu, a meni uopće ne. :( Osim toga, sve kao po maslu. Abseil smo malo nabadali jer nismo imali pojma gdje su štandovi ni koliko ih je uopće. Sljedeće smo mislili u Via Miriam, nakon preuzimanja skice od Trpimira i Ane, no sudbina je htjela da su se oni još pržili na polovici smjera, pa smo odustali. Dalje smo bez ikakvih skica tumarali među tornjevima i penjali što je već bilo u hladu. Odabir smjerova dalje je išao po principu "onaj toranj nije prestrm", ili "gle ona tri totalno nesposobna naveza u zadnjem cugu - ako su oni došli do tamo, i mi ćemo". Popeli smo tako još tri smjera, svaki na svom tornju, svaki u hladu, svaki bombonček. Ocjene su se kretale od IV do VI, odnosno bolje reći do 5c jer je ovaj potonji ispao zaspitan. Svi silazi su abseil, tako da smo do fajrunta imali popet i izabseilan ekvivalent jednom Anića kuku i kusur. Ekipe je bilo odasvuda, čak su i neki Slovenci tamo imali završni ispit škole (svega par tečajaca). Moj dojam - kvart mi se stvarno svidio i ne smetaju me nenabrijane ocjene jer, kao i u Alpama, pažnja mi brzo skrene sa samog čina penjanja na ludu ljepotu ambijenta. Tea će valjda isto napisati koju, ja samo mogu reći da je sve svoje dužine vodila kako se nekome s jednom sezonom penjanja može samo zaviditi, a zadnji smjer koji smo penjali više i nije poštivala u stopu, nego je samo pičila, nekim svojim varijantama. :) Sve u svemu ovo je pravo mjesto za početnike da se uče voditi neosigurane smjerove. Štandovi su svi na mjestu, čak i poneka međuosiguranja, što zapravo čovjeku daje jednu međustepenicu od zaspitanih školskih do potpuno neosiguranih smjerova, za lakšu prilagodbu.

Četvrtak na petak prespavali smo negdje pod P. Falzarego dok je nad nama grmilo i sjevalo, pljuštalo. Ujutro smo onda umjesto ranog alpskog starta odigrali "dolomitski start", u prijevodu: "čekaj nek se suši, ima vremena". Tea i Ana zadovoljno su pronašle sebi dva smjera u susjednim tornjevima Falzarega, a Trpimir i ja priuštili smo si Via Dibona, najduži u Torre Grande. Odmah na pristupu mučilo me gdje ću pronaći "WC" pod stijenom. Sve je tamo kao u izlogu, planinarske stazice posvuda, a još i vojska priredila neku vježbu na livadi pod velikim tornjem, pa je svako imalo obećavajuće mjesto ispalo laka meta snajpera. Ma kakvog snajpera, i bolja pračka bi poslužila. Nakon penjanja nekih dvojki našao sam zadovoljavajuće mjesto za gospodu podalje od smjerova, tako da tko ide tamo penjati neka ne računa s olakšanjem tako spremno i usputno kao ja. No, penjanje, po to smo došli. Smjer počinje pomalo razočaravajuće u smislu da ima toliko klinova i već provučenih pješčanih satova da zbilja nema potrebe ni svaki drugi ukapčati. Ocjene su oko IV-. Nakon par pospajanih dužina, ocjene rastu s IV, preko IV+, pa nekoliko dužina V-, a da u cijeloj dužini ponekad ne bude ničeg. Pretpostavljam da vodiči svoje klijente vode samo do pola, pa je donji dio opremljen, dok gornji baš i nije. Uglavnom, to je ono što se traži! Isprva je malo nezgodno kad sfali štand nakon poduže V- prečke, a u IV+ detalju sljedećeg cuga nema ničeg, jer ipak je tu već i trenje u igri. Ali po takve smo zgode i došli, hehe, ma ludillo brale. :) Trpimir se oprezno prebacio u Paklenica-mod, a meni bome nije teško palo voditi ostatak smjera. Predzadnja dužina je ogromna ljuska koja podsjeća na onu u Nemškoj samo što je ova čista V-ica, loše osigurana i osim jednog tricama, bez mogućnosti da išta postavite. Ne bih htio da zvuči odbojno, jer nije, stvarno je prekrasna i išao bih je opet penjati, samo računajte s peticom bez navlačenja i s time da ta 2-3 klina u njoj ne znače puno jer su potencijalni padovi svi u fliper-ribež ili na sam brid ljuske. Auč. Na kraju dužine čeka vas gospodski štand sa samim vrhom te ljusketine kao naslonjačem dok su vam noge uprte o glavnu stijenu. Detalj smjera je nakon prelaska s ljuske na glavnu stijenu, blago podrezana ploča s netipično plitkim oprimcima i prebacivanjem na trenje i ravnotežu, ali s gurtnom koja visi spremna za A0. Preporučljivo ju je i upotrijebiti tko nije apsolutno siguran da neće pasti, jer inače pada na štand (2 stara klina). Detalj je inače V+ i prošli smo i to slobodno. Silaz je dobro označen, a ima i nekoliko abseila, zgodno. U povratku dok je Trpimir produžio natrag do auta, ja sam se još vratio po neke stvari pod ulaz u smjer, no to je to. Presvlačenje, klopa, kiša, hm, kiša! A Tea i Ana još negdje gore. Ma nema veze, ni prvi ni zadnji put, :) mobiteli ne zvone, pojavit će se. Došle su nedugo nakon što je kiša prestala, vidno zadovoljne, a i mi, i na svoj i na njihov račun.

Navečer smo se nakon jednog mimoilaženja uspjeli naći s Gordanom, Anom i Sanjom, pod P. Sella. Kako je ispalo Klcko je bio spriječen i vratio se u ZG nakon prvog dana. Na livadici smo zamezili, pa zaružili, nažalost ovaj put bez gitare. Ali prizna se. Ujutro opet kasno dizanje, pa kud koji mili moji. Gordan, Ana i Sanja našom preporukom pod Falzarego, a mi njihovom u Piz Ciavazes. Odabrali smo Piccola Micheluzzi, popularan laganini smjer. Tamo smo imali susreta sa svakakvim navezima, jedni su flaksali niže dolje nenamjerno sakrivši nam štand u vlastitom čuđenju kako to da ga nigdje nema, drugi su ustali u 4 ujutro i pojurili u smjer, da bismo ih nakon koja 2 sata našeg penjanja stigli pod izlaznom dužinom i čekali jedno pola sata da nam oslobode valjda jedini štand u smjeru na kojem nema mjesta za dva naveza. Lijepo smo počaskali, simpa ljudi. Silaz je pak priča za sebe, jedan od najljepših alpskih silaza koji izohipsom siječe cijelu stijenu Piz Ciavazesa popola. Hoda se utabanom kosom stazicom dok vam je s lijeve strane provalija od skoro 300 metara. Mrak.

U povratku smo još jednom objedovali nedaleko tih ludih okolnih stijenčuga i planirali smjerove za neki drugi put. Večernje-noćna vožnja doma u izvedbi trio fantasticusa Ana-Tea-Trpimir prošla je skoro pa u okladama hoćemo li imati dovoljno benzina do SLO i hoćemo li tamo dovoljno rano naći benzinsku pumpu otvorenu u sitne sate. I opet sve ko po maslu, osim talijanskih radio-postaja koje čak i kad puste neku dobru stvar, obavezno je prekinu nekim pederskim, :) da oprostite na izrazu, spikama. Sljedeći put ne zaboravi CD-e...

M.D.

P.S. Trpimir me zamolio da linkam na njegove fotke. Moje neće tako uskoro.