 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Dva Dabra uboga
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Sat, 17 May 2008 12:55:22 +0200
S debelim zakašnjenjem izvještavam o dva izleta u Dabarske kukove. Prvi je bio planinarski i zbio se za vrijeme prvomajskih praznika. Valjalo je, naime, konačno malo potpunije obići to područje negoli se to obično radi tokom penjačkih posjeta. Tura je započela usponom na Ljubičko brdo, pa spustom s njega prema Crnom dabru. Tamo ima nekoliko sasvim zgodnih detalja (i vizualno i tehnički) u raznim manjim kukovima kojima sam već zaboravio imena. Dojam kvari jedino novoprobijena cesta koja od Stupačinovog ide prema već spomenutom Dabru. Valjda je crni vrazi koji su za nju odgovorni nikada niti ne probiju do kraja (staje negdje na pola puta). A odatle je, naravno, uslijedio odlazak na noćenje u Ravni dabar, k dobrom Miletu. Posjetilaca nije manjkalo, tako da je spavaonica bila gotovo skroz popunjena. Među njima nije bilo penjača, ali smo kasnije u stijeni ipak vidjeli dosta faca s takvim perverznim sklonostima (većinom Slovenaca). Drugi smo dan kroz Došen i Bačić dulibu otišli na kuk koji se zove po posljednjoj. Na žalost, nismo na vrijeme skužili da na njega ima i direktan put koji ide pokraj Stankovog tornja, pa smo se poslužili standardnim, okolnim. Ali i to je bilo vrlo zgodno. Spust je bio preko Visibabe, pa na Premužićevu stazu i natrag u Oštarije. I kad je već izgledalo da će sve proći glatko, uvalili smo se u nevolju. Naime, lokalni su maheri pred Stupačinovim razvalili Premužičku izvlačenjem debala i iza sebe ostavili žitko, crno blato, u kakvo nisam upao bar 25 godina. Na jednom mjestu sam u njega stao preko gležnja, tako da mi je gotovo skinulo cipelu. Čišćenje tog smrada nije skroz zgotovljeno ni dan danas, koliko se temeljito uhvatio. A živopisan je bio i spust autom s Velebita, te vožnja po Jadranskoj magistrali. Bilo je to skoro po onoj reperskoj: 'opet smo zgazili nekog dedu; to nam je već treći po redu'.
A onda je, tjedan dana kasnije, uslijedio penjački blitzkrieg na istu lokaciju, u Medekovoj režiji. Opet noćenje kod dobrog Mileta, ovaj put u praznom domu. Ujutro odlazimo do onih malo manje posjećenih kukova i najprije penjemo 'Il risvergio dei Mascherini'. Jako lijep smjer, jedino precijenjen: osobno mu ne bih dao više od V+. Nezasitni, kakvi smo već bili, odmah odosmo u susjednu stijenu vidjeti što to nudi 'Konrad'. A tamo malko razočaranje već na samom početku: stijena više nije tako lijepa kao u većem dijelu Dabrova. Onda smo još otkrili da su Švapci, autori 'Konrada', zapravo pregazili nešto stariji slovenski smjer. Tek tu i tamo su se odvojili od njega, na metar-dva, dodali pokoji spit i proglasili to svojim djelom. Eh, već viđeno i u Pezzolatovoj režiji. A nama, nama je sve veselo išlo do treće dužine koja ide po nekim oštrim i oskudno osiguranim škrapama (spitovi na 5-6 metara). Meni se to baš nije dopalo, pa stvar prepustih Medeku. A on je, bez obzira na to što je nešto ranije bio izjavio da mu kćer sad ima već 3 i pol godine, te da bi mogla i bez oca, ipak mudro odlučio da joj ne riskira priuštiti takvo iskustvo. Vlado od Toyote, treći član družbe, nije imao volje dodati svoj pokušaj. Ishod svega toga bio je abseil i volja da se osvetimo nekom drugom prilikom, kao onomad u Sklopu. Utjehu smo našli u (ne-znam-kako-se-zove) gospićkoj pizzeriji, i to u mlakom pivu i podnošljivoj hrani, a sve na Medekov račun (hvala, hvala).
Neven P.
Dabri2.JPG
Dabri1.JPG
Dabri.JPG
created by: zeljeznicar @ 2008-05-17 13:11:00 / updated by: neven @ 2008-05-19 14:11:26
|
|
|
|
|
