 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
JZ stijena Dinare
From: "Krešimir Milas" - [email protected]
Date: Tue, 1 Apr 2008 12:24:19 +0200
Svaki put kad bih putovao za Dalmaciju ili Hercegovinu jedva bih čekao da prođem Knin i da se otvori pogled na jugozapadnu stijenu Dinare. Par kilometara nakon Knina stao bih i slinio, maštao i planirao. Već sam odavno skupio sve podatke o stijeni do kojih sam mogao doći. Nešto iz Smerkeovog vodiča, a nešto i iz starih brojeva „Naših planina". Želja i plan, čak i partner su bili ovdje ali nikako uskladiti vrijeme i obaveze. Dodatni problem je predstavljala orijentacija stijene i vrućina ali tko čeka- dočeka! U petak navečer krećem sa Hrvojem Jenei i Antonom Bikićem (HPD Matica) prema Dinari. Bez nekog jasnog plana. Jedino kaj smo se dogovorili je da idemo u JZ stijenu. Slika od utorka je pokazivala da je puna snijega. Prolazimo Knin i dolazimo do asfaltne baze , lokalac nas upozorava da su vukovi eto baš jučer zaklali 10 ovaca i da nam nije prepametno spavati vani. Muški priznajemo da nam nije svejedno i sva trojica se buksamo u auto, Tone i ja u gepek (karavan, naravno), a Jimmy na prednje ziceve. U mraku vidimo samo obrise stijene pred nama. Pokušavam naći kolko-tolko udoban položaj i razmišljam o uvjetima u stijeni. Budimo se oko 5, još uvijek je mrak. Pod lampama spremamo opremu i kuhamo kakao. Kada se malo razdanilo opal nam je kamen sa srca- stijena je uglavnom kopna! Odlično! Cepini i dereze ostaju u autu! Nakon 1,30h pristupa došli smo pod stijenu i tek tamo se odlučujemo da ćemo penjati „Dvojni C". Smjer Branka Puzaka i Zorana Medenice iz 1976.g. Prve dužine II-III prolazimo nenavezani. Stijena je tak-tak, mrvi se. Kod prvih teškoća navezujemo se i pićimo dalje. Hrvoje i ja smo se dogovorili da ćemo se mijenjati svakih 5 cugova. Tone ne bude vodio. Nakon par cugova dolazimo do 1. detalja smjera. Kratki prevjesni žljeb. Veseli nas pogled na klin prvih penjača. Spajam dva čoka i na blef ih bacam u nekakvu udubinu, od 30. pokušaja se slabo zahakla, ukopčam se i navučem, dobar klin u pukotinu, stanem u gurtnu, istegnem se i dohvatim klin od pp. Još gib-dva i van detalja sam. Na sljedećem štandu loša vijest – Jimmy si je razvalio prst i farba opremu i stijenu u crveno. Prečkamo i zaobilazimo stropove od kojih me hvata jeza. Po mokrim i ljigavim pločama vraćamo se na rebro. Dolazimo do širokog prevjesa. Po opisu bi tu negdje trebao biti klin ali ga nismo mogli naći pa se odlučujemo ići gdje je prevjes najblaži. Jimmy kreće i nakon par metara odustaje, ja nadobudno isprobavam i odustajem na istom mjestu. Ostavljamo klin (onaj plavi, novi) i karabiner, absajlamo i prečkamo desno da nađemo lakši prolaz. U prečnici nalazimo izvor, žlempamo i punimo prazne flaše. Sad smo već u gornjoj polovici stijene i kamen je bolji, čvršći, nema više tolko šodera. Par lijepih cugova od kojih jedan skroz glatke ploče koje u novim penjačicama s guštom prelazim na trenje. Tone se pati u gojzama. Iznad nas drugi detalj- pukotina V+. Jimmy kreće, zakuca jedan naš, navuče se i dohvati prvi od 3 klina koje su ostavili pp, polako ali sigurno sa raskravljenim prstom dolazi do kraja pukotine i prečka lijevo po brutalnom kršu. Zbog trenja odmah dela štand. Ja krećem iza Tonea, osjećam da nešto zapinje i vidim kladivo kak mi pada niz stijenu. Mislim si odlično- bar bum lakši. Nebo se lagano zatvara i nije nam baš svejedno. Vučem puni cug četvorke po kršu sa dva međuosiguranja , štandam na tri čoka na koja se nebi ni navukao ali boljeg nema. Jimmy dolazi prvi , smije se štandu i meni i odmah kreće u laganu ali eksponiranu prečnicu. Bez puno mjesta za staviti nekaj. Sa prečnice u žljeb i van teškoća smo. Jedva dočekali , već nam je svima dosta. Na brzinu smo pojeli nešto suhog voća i popili ostatke vode. Zadnjih 200m, II-III terena prelazimo nenavezani. Nije baš neki gušt. Dosta toga je pod snijegom. Pod grebenom spremamo opremu i oblačimo na sebe ko kaj ima. Sretni da smo vani, slikamo se i brzo krećemo prema autu. Već je 18 sati, a čeka nas bar 2-3 sata do auta. Nakon ćuku vremena došli smo kod vrha Dinare navukla se magla i mrak, a mi ne znamo kamo ćemo. Marka je pod snijegom na kamenju. Momentalno pada dogovor- okret i vraćamo se do odvojka za planinarski dom u Glavašu. To je na drugoj strani brega ali nam se čini kao jedini izbor jer staza ide kroz šumu pa ćemo lakše naši marku. Za 45min gubimo marku na ogromnoj livadi i pokušavamo ju naći slijedećih 20 min. Ne znamo kaj bi. Tone vuče kartu, Hrvoje slaže drva za vatru u nekoj grabi, meni se prsti smrzavaju i cupkam na mjestu u mokrim cipelama. Razmišljamo...Vjetar puše ko blesav. Visina snijega od koljena do guzice. Novi dogovor; vraćamo se na mjesto gdje smo izašli iz stijene. Pratiti ćemo rub stijene i trebali bi doći do Glavaša. Najduži put i bez staza ali ako ništa drugo znat ćemo gdje smo i mobiteli će imati signala. Povratak uzbrdo. Zahvaljujem nebu što svi imamo lampe. Hrvoje mi velikodušno poklanja grijače za noge. Melem na ranu! Prije grebena vadim još jednu kapu iz ruxaka i zatežem sve špagice na odjeći koje imam. Vidimo svijetla Glavaša i ohrabreni šturamo prema njima. Nekak se slabo približavaju. Negdje oko ponoći, nakon 18h on the move, uletavamo u sklonište u Glavašu. Unutra par iz Rijeke. Faf! Nema deka ni vode! Cimeri velikodušno nude svoju vodu.. Na podu sam našao dva podmetača za stolce i pokrio se njima. Heklali smo do jutra. Oko 5 Riječani furaju Tonea po auto. Polumrtvi smo se još malo vukli po Kninu. Pojeli burek...popili par čajeva i krenuli za Zagreb.
Slike na http://picasaweb.google.com/hjenei/JZStijenaDinare
Milas
created by: zeljeznicar @ 2008-04-01 12:26:01 / updated by: duksi @ 2008-04-01 15:37:38
|
|
|
|
|
