Fotografski kutak: slike s penjanja.

penje: Dragutin Vdović
smjer: Mosoraški smjer, Paklenica, VI, 350m
foto: Marko Dukši, 03/2005

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Paklenica - Klin free
Sedmi izlet LJAŠ 2023: 6.-7.5. - Klek
Šesti izlet LJAŠ 2023: 29.-30.04. - Tulove Grede
Peti izlet LJAŠ 2023: 22.-23.04. - Dabarski kukovi
Četvrti izlet LJAŠ 2023: 16.04. - Vela Draga

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
[email protected]

Malteški sokolovi

From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Thu, 7 Feb 2008 22:04:13 +0100

Nemojte ovaj naslov čitati doslovno, u stilu čestih patetičnih pričica o svemu i svačemu, nego prije u tonu onog prastarog vica o tome kako se pozdravljaju crnogorski vrabac i glista. Ma, neka se nitko ne uvrijedi. To je tute tek toliko da se zna da višemjesečna penjačka i spisateljska apstinencija nije ni malo naudila mojoj, nadam se, već poslovičnoj zloći. Ali, zapravo, nisam cijelo ovo vrijeme bio baš potpuni apstinent u prvospomenutom smislu. Gotovo mi je svaki vikend prošao u nekoj šetnji brdima, a bilo je tu i nekih penjačkih pokušaja. O ponečem od toga kanio sam prozboriti, jer bilo je zgoda i likova koje je valjalo spomenuti. Tako je npr. jedna šetnja Sljemenom bila dosta bremenita doživljajima. Prvo je odnekud iskrsnuo jedan hahar iz mog djetinjstva s kojim sam izvodio razne psine, za koje ni sam ne znam kako su nam samo padale na pamet. Netom zatim ukazala se i stanovita dama koju sam se (u dosta kasnijem dječaštvu) potrudio razveseliti pažljivo izabranim rođendanskim poklonom, da koji mjesec kasnije ne da od nje nisam dobio ništa (pa ni čestitku), nego se dotična pomno potrudila da moj trenutak istog tipa uspješno zagorča. Nadam se da se sjeća tog antologijskog manevra, pa nek' ga objavi u udžbeniku o svetoj i pravednoj osveti muškim šovinistima. No, možda najzanimljiviji susret bio je onaj (već) ovogodišnji s Kalnika, kada se pojavio tip sa sjekirom u ruci raspitujući se jesmo li možda vidjeli jednog našeg znanog penjača (dragi čitaoče, možda si to baš ti). Kao, htio mu je vratiti to sekirče, ali nekako je slutilo da bi taj povrat prije bio u leđa negoli u ruke. E, bilo je tih zgoda i nezgoda, ali me najučestaliji smrtni grijeh spriječio da to podrobnije opišem i tako doprinio drugospomenutoj apstinenciji.

Ali neću više testirati strpljenje onih koji ovo čitaju (ako nekog još uopće ima) i prelazim na sokolašku priču. Nakon raznih spletki, s moje i drugih strana, petoro nas je krenulo prema Mihovom domu (iz pravodobnog izvješća već znate tko je sve to bio). No, do njega nismo ni došli zbog niza komplementarnih faktora: friško napadalog snijega, ceste koju nisu očistili, nedostatka onog što limuzinama služi kao dereze, itd. Zato je rezervna spavaonica postao jedan pansion u Rateču. Platili smo 60 eura, po svim glavama zajedno, uživali u domaćim zagorskim kobasicama, slovenskom glazbenom TV-programu i konačno odspavali uz, kako se netko idući dan žalio, malo zvonkog hrkanja. Rano ujutro krenuli smo prema Maltatalu, kojeg smo dohvatili relativno brzo. A tamo smo nabasali na Dukšijevu ekipu, koja je taman doručkovala i pripremala opremu za nove bojeve, kao i na nešto drugih penjača. Medekova je družina brzo odjurila u Strannenbach (o tom ste već čitali), dok smo Vuković i ja otišli u neki tamo Malarmfalle (240 m, 4+). Uz nešto borbe s preprekama u mračnim tunelima i zaleđenom cestom, stigli smo pod cilj. U njemu je, bome, bila fina stiska: sigurno jedno desetak naveza. Međutim, Vuković je situaciju efikasno riješio prestigavši ama baš sve koji su nam mogli smetati. I tad je počeo pravi posao: dvije teže dužine. Prva je bila dugačka i mjestimično strma, a druga kraća ali prilično eksponirana (čak se pokazalo da izlazi kroz blagi prevjes). No, partner je sve te probleme suvereno riješio. Ja sam se, pak, pomalo strašio kako će mi ići vađenje šraubi, da pokoju ne izgubim. Naime, u hrpi odjeće i s rukavicama, osjećao sam se nespretan ko' slon među porculanom. U prethodnim sam se dužinama već bio teško borio s gurtnama na alatkama, ukopčavanjem karabinera, bolnim listovima i sličnim. A usput su mi živce navijala dva naveza Austrijanaca u susjedstvu. Nisam mogao ni gledati kako penju po tankom, strmom ledu i u njemu čak štandaju. Djelovalo je će se sve po čemu su napikavali svaki čas odvaliti s glatkih granitnih ploča na koje je bilo nalijepljeno. Ipak, za nekih 5 sati penjanja izišli smo na vrh bez da se išta zlo dogodilo i nakon par absajla i malo otpenjavanja opet se našli na ravnom. Kasnije je u domu palo još malo ćakule i okrijepe raznolikim specijalitetima od hmelja. Valjda je stoga i povratak kući bio neobično brz.

I kad se već dosad nisam naročito striktno držao teme (to je boljka koju vučem još od srednjoškolskih zadaćnica), spominjem i to da su u najnovijem 'Nacionalu' objavljene reportaže o, ni manje ni više, tri bivša člana našeg AO-a: Nikoli Šoliću, Jakši Cvitanu i Hrvoju Polanu. Ljudi postali uspješne face u bijelom svijetu. Čestitam!

Neven P.

Slap.JPG
Slap.JPG

Slaper.JPG
Slaper.JPG

Slaper1.JPG
Slaper1.JPG



created by: zeljeznicar @ 2008-02-07 22:21:01