 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Malteški sokolovi
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Thu, 7 Feb 2008 22:04:13 +0100
Nemojte ovaj naslov čitati doslovno, u stilu čestih patetičnih pričica o
svemu i svačemu, nego prije u tonu onog prastarog vica o tome
kako se pozdravljaju crnogorski vrabac i glista. Ma, neka se nitko ne
uvrijedi. To je tute tek toliko da se zna da višemjesečna penjačka i
spisateljska apstinencija nije ni malo naudila mojoj, nadam se, već
poslovičnoj zloći. Ali, zapravo, nisam cijelo ovo vrijeme bio baš potpuni
apstinent u prvospomenutom smislu. Gotovo mi je svaki vikend prošao u
nekoj šetnji brdima, a bilo je tu i nekih penjačkih pokušaja. O
ponečem od toga kanio sam prozboriti, jer bilo je zgoda i likova koje je
valjalo spomenuti. Tako je npr. jedna šetnja Sljemenom bila dosta bremenita
doživljajima. Prvo je odnekud iskrsnuo jedan hahar iz mog djetinjstva s
kojim sam izvodio razne psine, za koje ni sam ne znam kako su nam samo
padale na pamet. Netom zatim ukazala se i stanovita dama koju sam se (u
dosta kasnijem dječaštvu) potrudio razveseliti pažljivo izabranim
rođendanskim
poklonom, da koji mjesec kasnije ne da od nje nisam dobio ništa (pa ni
čestitku), nego se dotična pomno potrudila da moj trenutak istog tipa
uspješno zagorča. Nadam se da se sjeća tog antologijskog manevra, pa nek'
ga objavi u udžbeniku o svetoj i pravednoj osveti muškim šovinistima. No,
možda najzanimljiviji susret bio je onaj (već) ovogodišnji s Kalnika, kada
se
pojavio tip sa sjekirom u ruci raspitujući se jesmo li možda vidjeli jednog
našeg znanog penjača (dragi čitaoče, možda si to baš ti). Kao, htio mu je
vratiti to sekirče, ali nekako je slutilo da bi taj povrat prije bio u leđa
negoli u ruke. E, bilo je tih
zgoda i nezgoda, ali me najučestaliji smrtni grijeh spriječio da to
podrobnije opišem i tako doprinio drugospomenutoj apstinenciji.
Ali neću više testirati strpljenje onih koji ovo čitaju (ako nekog još uopće
ima) i prelazim na sokolašku priču. Nakon raznih spletki, s moje i drugih
strana, petoro nas je krenulo
prema Mihovom domu (iz pravodobnog izvješća već znate tko je sve to bio).
No, do
njega nismo ni došli zbog niza komplementarnih faktora: friško napadalog
snijega, ceste koju nisu očistili, nedostatka onog što limuzinama služi kao
dereze, itd. Zato je rezervna spavaonica postao jedan pansion u Rateču.
Platili smo 60 eura, po svim glavama zajedno, uživali u domaćim zagorskim
kobasicama, slovenskom glazbenom TV-programu i konačno odspavali uz, kako se
netko
idući dan žalio, malo zvonkog hrkanja. Rano ujutro krenuli smo prema
Maltatalu, kojeg smo dohvatili relativno brzo. A tamo smo nabasali na
Dukšijevu ekipu, koja je taman doručkovala i pripremala opremu za nove
bojeve, kao i na nešto drugih penjača. Medekova je družina brzo odjurila u
Strannenbach (o tom ste već čitali), dok smo Vuković i ja otišli u neki tamo
Malarmfalle (240 m, 4+).
Uz nešto borbe s preprekama u mračnim tunelima i zaleđenom cestom, stigli
smo pod cilj. U njemu je, bome, bila
fina stiska: sigurno jedno desetak naveza. Međutim, Vuković je situaciju
efikasno
riješio prestigavši ama baš sve koji su nam mogli smetati. I tad je počeo
pravi
posao: dvije teže dužine. Prva je bila dugačka i mjestimično strma, a druga
kraća ali prilično eksponirana (čak se pokazalo da izlazi kroz blagi
prevjes). No, partner je sve te probleme suvereno riješio. Ja sam se, pak,
pomalo strašio kako će mi ići vađenje šraubi, da pokoju ne izgubim. Naime,
u hrpi odjeće i s rukavicama, osjećao sam se nespretan ko' slon među
porculanom. U prethodnim sam se dužinama
već bio teško borio s gurtnama na alatkama, ukopčavanjem karabinera, bolnim
listovima i sličnim. A usput su mi živce navijala dva naveza Austrijanaca u
susjedstvu. Nisam mogao ni gledati kako penju po tankom, strmom ledu i u
njemu čak štandaju. Djelovalo je će se sve po čemu su napikavali svaki čas
odvaliti s glatkih granitnih ploča na koje je bilo nalijepljeno. Ipak, za
nekih 5 sati penjanja izišli smo na vrh bez da se išta zlo dogodilo i nakon
par absajla i malo
otpenjavanja opet se našli na ravnom. Kasnije je u domu palo još malo ćakule
i okrijepe raznolikim specijalitetima od hmelja. Valjda je stoga i povratak
kući bio neobično brz.
I kad se već dosad nisam naročito striktno držao teme (to je boljka koju
vučem još od srednjoškolskih zadaćnica), spominjem i to da su u najnovijem
'Nacionalu' objavljene reportaže o, ni manje ni više, tri bivša člana našeg
AO-a: Nikoli Šoliću, Jakši Cvitanu i Hrvoju Polanu. Ljudi postali uspješne
face u bijelom svijetu. Čestitam!
Neven P.
Slap.JPG
Slaper.JPG
Slaper1.JPG
created by: zeljeznicar @ 2008-02-07 22:21:01
|
|
|
|
|
