penje: Marko Dukši
smjer: Gajstni slap, WI4, 100m, Logarska dolina
foto: Orsat Kratofil, 03/2005

From: [email protected]
Date: Thu, 27 Dec 2007 13:59:32 +0100 (CET)

Marko Vuković, Ana Bokulić, Iva Kaštela i ja zbrisali smo malo u toplije krajeve, penjati led. Da, dobro ste pročitali. Dok je Zagreb bio u dobrom minusu, obložen ledom (onim horizontalnim koji se rimuje sa "trauma") i prekriven snijegom, četvero nas otišlo je u Alpe, gdje snijega baš i nema za ovo doba, toplije je, ali zato led na koji naiđete stoji uspravno. "Sitnica", ali koja praktički garantira ludi provod.

U nedjelju je Marko (negdje već oko Ljubljane, kad se sa zorom probudio s volanom u rukama i nogama na nekakvim pedalama) predložio da posjetimo Jezersko i okušamo sreću u Sinjem slapu. Odmah smo se složili. Dva dana su falila da Marku i meni to bude uspon točno na treću obljetnicu od kad smo popeli svoj prvi slap - isti taj Sinji slap, glavom i bradom. No ovaj put nismo penjali u istom navezu, već Iva i ja, Ana i Marko. Bila je gužva, no mi ionako za taj dan nismo planirali ništa ekstra. Popričali smo malo s Čoklom & Co. dok smo čekali da se gužva malo raziđe. Propustili smo ih da ne stvaramo još veću gužvu i boc-boc nastavili veselo za njima. Led je bio tanak, no lijepo penjiv. Druga je stvar koliko se dalo osiguravati, no za tu ocjenu sasvim solidno. Četiri dužine kasnije, zabili smo alate skoro u samu Češku koču, složili opremu i spustili se pjehe do auta. Banuli smo u Mihov dom, dočekani veselo, s jotom, pivom, domaćim kruhom sa skutom. Živjela gospa Jožica.

Ponedjeljak je bio dan za jači plan. Ujutro smo se Marko i ja iskrali iz doma i uputili pod Prisojnik, prema Centralom slapu. Dogovor je bio da ćemo popeti do svijeće i, ako nam se ne svidi, javiti curama da se vraćamo, pa zajedno na neku turu. Ako se ne javimo, potrajat će dok ga ne popnemo i siđemo, pa da one odu hodati. Već do pod samu svijeću nije bilo trivijalno doći, trebalo je penjati stijenu. Kad smo došli pod nju, zaključili smo da će ona sigurno izdržati, a istom smo se ponadali i za sebe. Svijeća je bila oko metar do metar i pol u promjeru, no dok je iznutra tekla voda, izvana je led bio svjećast i razgranat. Jedan veliki, raskošni i izvana prilično krhki barokni luster. Zajaše se preko kraćeg boulder detalja kojeg čini previsno postolje. Uspio sam postaviti 3 smislene šraube, sve preko toga bilo bi preoptimistično. Više gore, desna nespojena zavjesa, penjiva kad je slap dobro napravljen, pružila je na par mjesta toliko dobrodošao raskorak, cepini su uglavnom držali, no bilo je i "paranja". Oko sat vremena potrajalo je dok nisam Marku viknuo da penje, što se na kraju 59-metarne dužine pokraj svijeće kojom žubori topla Golfska struja sigurno i nije najbolje čulo. I došao je red na Marka da naoružan klasičnim Alp Wingovima i derezama s horizontalnim zubima dokaže da ništa nije nemoguće. Užeta je na mojim nogama bilo sve više i više, i u jednom trenutku željno očekivani dokaz pobjedonosno je izvirio preko ruba. Sljedila je kraća dužina do jedne malo šire zavjese, no kroz koju se mjestimice vidjelo na drugu stranu. Štand je bio u stijeni, četiri metra neupotrebljivo iznad dohvata, što samo govori o tome koliko tu snijega zna biti. U takvim uvjetima, najtanji dio ove zavjese ne bismo ni trebali penjati. Zavjesa je tekla sto na sat, triput su se sige u njoj spontano odlamale i zvonile u pravom božićnom tonu. Koliko sam vidio na Netu, to je i zadnja dužina koju su neki ove godine penjali, no nama je i nastavak također ponudio raznovrsnu zabavu. Tu smo na par mjesta pronašli tragove prethodnika koji se također nisu predali samo tako. S temperaturom koja se od najnižih -1, više gore popela na čak +7°C, nije čudio takav protok vode ni u donjim dužinama.

Ukupno smo 9 dužina nanizali do vrha slapa, za nešto ispod pozamašnih 7 sati. Abseil s dvostrukim užetom išao je u 6 dužina. Slap je ispao duži nego što smo predvidjeli, led lošiji nego smo prema tuđim izvještajima očekivali, ali to je ono, neki nisu penjali 2 godine, pa im sad svašta prolazi pod "dobro". A najbolja stvar koju također nismo očekivali je da smo u cijeloj SZ stijeni Prisojnika bili sami samcati. Valjda zbog ponedjeljka. Kao navez, Marko i ja stvarno ne penjemo često, no dobio sam osjećaj da kad se napokon nađemo, onda jedan drugom to i nadoknadimo u jednoj divljoj (avan)turi. Jesmo li sad jedno vrijeme mirni? Ne znam.

Navečer smo se svi spustili u Kranjsku goru na picu. Kako je Ivi i Ani bilo taj dan, nadam se da ćemo još pročitati, ali mislim da je još od svega najdosadnije bilo gledanje nas kako penjemo. No zato hvala na fotkama i na snjegoviću koji nas je po povratku dočekao na autu!

U utorak smo opet zajedno naboli jedan lakši slap - Drugi u Prednjoj glavi Prisojnika. U prijevodu: opet gužva. Ovaj put smo naletjeli na naše: Marija Maćešić i Nikola Tot s Rajkom Lotričem, te još jedan all-SLO navez. Slap je bio kratak i sladak, izuzev bombardiranja odozgo, što ledom, što kamenjem! Nekih stotinjak metara smo odradili do dvije dužine pred krajem gdje nas je zaustavio loš led. Onaj jedan kratki skokić sad je ipak bio nešto viši, a sastojao se od tanke ali čvrste svijeće, nad kojom je prolaz zapriječio potok koji je podjedao led na glatkoj položenoj stijeni. Opreznim kljucanjem u led na tom mjestu uspio sam odvojiti cijelu plahtu leda i proglasio stvar nepenjivom. Otpenjao sam svijeću, najprije s šraubom za top-rope da uvježbam gibove, a onda se vratio i po šraubu. Uslijedio je poduži silaz u kojem smo se svo četvero izmjenjivali u postavljanju abseila i prenošenju užadi sve niže dok se opet nismo našli kod ruksaka.

Fotke su gdje i inače: NED, PON, UTO.

Izgleda da se ova zima pokušava iskupiti za prošlu "sezonu", pa pozivam sve željne leda da vuku iskusnije za rukav, ne dajte im da se izvuku samo tako. :) Molim zainteresirane za tečaj penjanja leda prvi vikend 2008. da mi se jave na mail što prije. Zakasnimo li s najavom za umjetne slapove u Mojstrani, tečaj se odgađa, što naročito nije dobro za one koji se baš spremaju u Fournel. Lijep pozdrav i svako dobro,

M.D.