 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Blues za moju Velu dragu...
From: "veljko linta" - [email protected]
Date: Mon, 19 Nov 2007 12:29:10 +0100
17+18/11/07
Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i dobri izleti. No, ruku na srce,
kad smo se u subotu ujutro po snijegu dosklizali do kave u Ravnoj gori
(uspješno promašivši policijski auto na
zavoju), topli čaj, dekica i dobro štivo su nam zvučali puno milije od
penjanja i bivakiranja. Brrrr. Ali
vođa 'ljetne' škole kaže - vozi dalje!
Kod Rijeke, međutim, snijega više nije bilo pa sve skupa i nije
djelovalo toliko suludo, dok se nismo probili kroz tunel na drugu
stranu Učke, gdje smo se parkirali i u autima lagano njihali na
studenom
vjetru čekajući šefa sa sjekirom. A onda - hodaj. Vreće, karimati,
užad, ruksaci, kompleti, poznata rutina, sve na se, i - opa - pristup
do stijene ne uključuje uspinjanje, nego spuštanje! I to kakvo...
Svima koji smo se prvi put našli pred Velom dragom zastao je dah od
ljepote, ali pravo dahtanje će tek uslijediti...
Rasporedili smo se podno sportskih smjerova i Comiccijeva stupa, pogledali
uvis i blisko se susreli sa hladnim stijenama. Jugozapadni, Bijelo pranje,
Cracker, Pinčica, imeni i bezimeni smjerovi padali su jedan za drugim, ali i
mi smo dosta često padali u pojaseve, a Ivana (svi znamo koja?) je čak
izvodila akrobacije na užetu, popraćene silovitim aplauzom. Jedina su
nevolja bili hladni prsti (i tu je dahtanje dobro došlo) - svi smo shvatili
kako je to kad govoriš prstima koji ništa ne osjete da se prime za
stijenu...
Zdravo umorni, pred sumrak, krenuli smo ka bivku, odnosno polici sa spiljom
pod stupom, gdje je ognjište vapilo za vatrom koliko i mi pa se već
spomenuta sjekirica pokazala jako korisnim alatom. Zbili smo se oko plamena,
nataknuli kobasice na grančice, improvizirali roštilj za
ražnjiće, ispekli i koju tenisicu, otvorili bocu vina, dvje, tri (ili više?
doista se ne sjećam...), nekako je opet gitara dospjela u spretne Orsatove
ruke, odnekud se začulo i milo skvičanje frulica s irskih pašnjaka - dernek
je dakle bio neizbježan, a bit će i da znamo pjevati jer je mala Iva uz nas
čak uspjela spavati.
Opijeni, što bi se reklo, atmosferom, polako smo se počeli zamatati u vreće.
Netko u jednu, netko u dvije, bilo je tu i dekica, daj što daš, glavno da ti
je toplo i da si bar donekle na ravnom kako se ne bi lagano odsklizao etažu
niže te kako bi se uspio odmoriti za još jedan dan penjanja. No, čini se da
smo se odmarali predugo. Kad smo se vratili do stijena, većinu sportskih
smjerova su već okupirali, pardon, zauzeli revni Slovenci. Mi smo se ipak
nekako rasporedili i, ojačani novopridošlim instruktorima, bacili se na
kamen i na uživanje u prekrasnim vidicima koji se otvaraju s vrhova.
I prođe tako i taj dan, dan kao san. A mi smo pokupili stvari i odlučili
zapahnuti konobu 'Ema' mirisom dimljenog flisa te opustiti dušu i tijelo
tanjurom gulaša, šalicom čaja, kriglom pive i - što je najbolje - čašicom
razgovora na toplom, na kraju našeg zadnjeg izleta pred ispit. A do Oštrca,
pozdrav od Veljka.
created by: zeljeznicar @ 2007-11-19 12:31:00
|
|
|
|
|
