Penjač: Rene Lisac
Gdje: abseil sa Stupa, Paklenica
Foto: Jelena Mazor, 11/2011

Naknadno sam dodao par fotografija koje mi je poslao Trpimir. Kaze da danas kreću za Iran. (Marko Vuković, 31.10.2007.)

From: Trpimir Jakovina [email protected]
Sent: 30. listopad 2007 18:25

Nakon Makedonije, na meniju su bili Meteori, no zbog loseg vremena zaobisli smo ih u sirokom krugu. Buduci da je prognoza bila bolja za sjeveroistocnije krajeve, odlucili smo se navratiti do Bugarske. U Sofiji smo naisli na gostoljubive ljude koji su nam ponudili smjestaj pa smo proveli nekoliko dana u Bugarskom glavnome gradu. Nakon toga smo preko Plovdiva i Edirnea dosli i do Istanbula. Ovdje smo kod prijatelja u privatnom aranzmanu ostali gotovo tjedan dana, sto ni priblizno nije bilo dovoljno za razgledavanje svega sto je Istanbul nudio. Preostale dzamije, saraye i pazare ostavili smo za povratak, naravno, ako nam budzet do tada ne presusi. Put je dalje vodio preko Ankare u Kapadokyu, bez konkurencije, najzanimljiviji dio puta do tada. Nekoliko dana proveli smo u istrazivanju podzemnih spilja i kilometarskih tunela, a smjestaj smo nasli u jednoj od bezbrojnih spilja. Zatim je uslijedio Dogubayazit, gradic na granici triju drzava. Turske, Armenije i Irana, koji je ujedno i polazisna tocka za uspon na Mt. Ararat (5137 m), koji nam je takoder bio na repertoaru. Odmah po dolasku ''slucajno'' smo naletili na hajvana, za kojeg se ubrzo ispostavilo da je gorski vodic, i to jedan od ponajboljih, sto se kasnije i potvrdilo. Odmah su poceli pregovori te smo nakon dobrih sat vremena cjenkanja u uz turski caj uspjeli dogovoriti detalje o usponu, ukljucujuci i cijenu za nas trojicu, koja je btw bila ekvivalentna cijeni za samo jednu osobu i to u grupi koja ukljucuje 10-15 osoba. O dozvoli za uspon, bez koje se inace ne moze ni primirisati Araratu, nema se sto reci, osim da je uspon bio ''barely legal''. Iako smo radi aklimatizacije planirali prethodno popeti obliznji Suphan Dagi (4434 m), od predjela smo odustali i odlucili odmah prijeci na glavno jelo. Odmah slijedeceg jutra, 27.10. ranom zorom ispred hotela Erzurum, u kojem smo odsjeli, docekao je po nas kombi, u kojega smo potrpali, nadva-natri spakirane stvari i penjacku opremu. Mokrim makadamom, vozac je krenuo vjesto zaobilazeci glavne prometnice i vojne partrole. Za razliku od mojih prethodnika u ovom usponu, moja iskustva vezana uz policijske i vojne patrole, cestovne blokade i racije ponesto su drugacija. U dosadasnjih 2000 km prijedenih po Turskoj bili smo zaustavljeni samo dva puta i oba puta smo bili pusteni nakon svega par min tj. nakon neuspjesne uspostave komunikacije uzrokovane jezicnom barijerom. Niti ovog puta nismo naisli na vojsku, buduci da je lokalni vozac dobro poznavao kraj i sporedne puteve i ceste. Ubrzo stizemo do kraja puta kojim je kombi mogao voziti, na nekih 2200m, gdje smo uprtili ruksake na ledja i krenuli prema prvom logoru. Inace vecinu tereta nose mule ili konji, za koje mi nismo imali novca, pa smo ovoga puta tovari bili mi, sto nam je malo zakompliciralo uspon no ipak, bilo je izdrzljivo buduci da nismo morali nositi zalihe vode do koje smo dolazili topljenjem snijega. Odmah u startu pocela je kisa koja nas je dobrano oprala, a s visinom postupno je prelazila u snijeg. Za nekoliko sati stizemo do prvog logora na 3 i 200, postavljamo satore, topimo snijeg i pravimo caj. Buduci da je bilo rano poslijepodne, ostatak dana smo proveli u vrecama, a radi aklimatizacije popeli smo se jos kojih parsto metara iznad logora. Narednog jutra, 28.10, primjetili smo u snijegu mnogo vucjih tragova oko kampa, sto je objasnilo koracanje koje smo culi oko satora protekle noci u polusnu. Primjetili smo da nam nedostaju neke stvari. Tako smo jedan cepin pronasli 15 m dalje, dok konzervu tune vise nismo vidjeli. Nakon sto smo napustili prvi logor i uspeli se stotinjak metara, vidjeli smo vukove na mjestu gdje su do prije 10ak min bili satori, kako pokusavaju obrstiti bilo sto je eventualno ostalo nakon nas. Nelagodu zbog spoznaje da nas prati copor gladnih vukova izrazili smo vodicu, na sto je ovaj bez oklijevanja ponosno izvukao pistolj i rekao: ''No problem''. Tada nam je splasnuo strah od vukova, ali se javio novi. Ipak smo Zekia upoznali dan ranije i za nas je bio stranac, nalazili smo se sami s njim daleko iznad zadnjeg zaselka, znao je da imamo novac kod sebe, bio je Kurd i imao je pistolj. Turska propaganda o Kurdima kao zlim i opakim ljudima urodila je plodom. No, krenuli smo dalje i uslijed novih muka zaboravili smo i vukove i pistolj. Uspon je postao naporan, digla se magla i na mahove je padao snijeg, a poceli smo osjecati i visinu. Nakon cak 4,5 sati stigli smo i do drugog logora na 4200m, za sto je po ljeti potrebno samo 3 sata. Latili smo se kopanja. Valjalo je razgrnuti oko pola metra snijega da bismo postavili sator. Bilo je zbilja naporno i hladno. Odmah smo se zavukli u vrece sa svom robom na sebi. Unatoc nekoliko pari carapa koje sam imao na nogama, jedva sam prste vratio u zivot. Te noci ili jutra, oko 2 sata poslije ponoci trebali smo krenuti prema vrhu, od cega smo zbog oluje odustali, te smo krenuli tek ujutro kada se vrijeme stabiliziralo. Uzeli smo s sobom samo vodu, dereze i cepine, a ostale stvari ostavili smo u satoru. Nakon 200tinjak metara, prvi od nas, Svabo, odlucio je odustati od daljnjeg usopona i vratiti se u drugi logor. Darjan, Zeki i ja nastavili smo dalje. Mene su nozni prsti mucili sve vise i vise, sve dok nisam izuo gojzerice i zarape ne bih li provjerio situaciju. Scena je bila obeshrabrujuca, prste sam jedva micao, bili su smrznuti i doslovno su skripali. Bili smo tada na 4850 metara, manje od tristo metara do vrha, ali izmedu prstiju i vrha nije bilo nikakve dvojbe. Objavio sam da odustajem, sto su i ostali ia solidarnosti prihvatili te smo se zajedno okrenuli za 180 i krenuli nazad prema drugom logoru. U logoru sam poceo grijati prste ali tada su vec neki od njih bili ljubicasti i u njima nije bilo gotovo nikakvog osjeta. U panici brzo smo spakirali stvari i krenuli dolje. Kako mi nije bivalo nista bolje, Zeki mi je ponudio svoje gojzerice, te se ubrzo uspostavilo da su njegove no-name puno bolje grijale od mojih Garmontica. Za 4 sata stigli smo do ceste gdje nas je pokupio kombi i odbacio nazad do Dogubayazita. Putem je po selima i zaseocima skupljao prolaznike tako da smo se zatekli u kombiju puom Kurda. Moram priznati da mi se nakon svih iskustava s njima stav o Kurdima u potpunosti promijenio. Svi su bili neopisivo ljubazni, pristupacni i dobrocudni, a ne onakvi kakvima ih se obicno opisuje. Po dolasku u grad, vodic me odvezao u bolnicu gdje mi je ortoped prgledao prste i rekao da bi sve trebalo biti u redu. Dao mi je upute kako se dalje brinuti o prstima i odmah me otpustio. Tako je nekako i zavrsio nas pokusaj osvajanja Ararata. Do iduceg javljanja!

Pozdrav!
Trpimir.