na slici: Željezničarci, silazak sa Begunjščice
foto: Iva Kaštela, 02/2007

8<-------------------------------------------
Budući da me stisnuo doktorat, bilo kakvo novo penjačko izdanje neće tako brzo, pa sam odlučio neke dijelove povremeno pasteat ovdje i malo obogatiti sajt. Samo o opremi zasad ima preko pedeset stranica čistog gustog teksta i glupo mi je čuvati to na hard disku. Vidjet ćemo već što od toga dolazi u obzir za sajt, jer neke teme su i previše povezane da bi se mogle rascijepkati na neke razumne veličine. Tako npr. odjeća otpada, no možemo početi s obućom, pa nastaviti s tehničkom penjačkom opremom. Znam da je opširnije nego što treba recimo na školama, ali nije ni napisano isključivo za škole, već je ovo tek radna verzija većeg rukopisa. Neizbježno će u tekstu još biti promjena i nadopuna, a uz tekst i obilnih ilustracija.
8<-------------------------------------------

Ovo poglavlje rukopisa može se slobodno koristiti isključivo kao nepromijenjena cjelina (zajedno s ovim napomenama), te kao takvo i umnažati i reproducirati na bilo koji način, a sve to isključivo u besplatnom obliku. Nije dozvoljeno ni jedan dio rukopisa naplatiti na bilo koji način, ni reproducirati u sklopu cjeline ili kolekcije koja i sama nije potpuno besplatna.

Marko Dukši

OBUĆA

O obući neću tako opširno, ne zato jer je manje važna od odjeće, već zato jer dok među bezbrojnim komadima odjeće iste namjene često možemo birati koji ćemo kupiti već prema sitnim razlikama u funkcionalnosti, s obućom to najčešće nije slučaj. Sva razglabanja o funkcionalnostima koje pojedini modeli nude, padaju u vodu kad našim stopalima većina modela ne odgovara. Jedno je birati cipele za večernji izlazak u grad i žrtvovati udobnost (ili namjerno kupiti prevelike) u korist estetskog dojma, a sasvim drugo za alpinističku turu izabrati cipele iznimne funkcionalnosti, izrađene od svemirskih materijala “revolucionarnom novom tehnologijom”, ako izabrane cipele svima odgovaraju, osim što baš nas režu i žuljaju. Mogle bi nas prije nego nažuljaju odvesti taman dovoljno daleko da i nama i ostalim sudionicima ture zagorče život kad nas izmasakriranih stopala budu s pola puta nosili natrag, bude li to uopće izvedivo.

Budući da je udobnost obuće presudna za uspješnost ture i uopće sigurnost u određenim fazama ture, budući da tijekom iste faze ture nosimo samo jedan par cipela, budući da obuća nije elastična poput odjeće, a svejedno mora savršeno prianjati tijelu (u ovom slučaju stopalu) i budući da stopala ima različitih razmjera, vrlo rijetko će se desiti da cipela odabrana između sličnih modela, ujedno i odgovara upravo našem stopalu. Češće ćemo razočarani tražiti dalje, pristajući na sve više kompromisa sve dok jednom ne pogodimo model i veličinu koji odgovaraju baš našim stopalima. Jedini kompromis na koji nikad nećemo pristati su neudobne ili prevelike cipele (penjačice predstavljaju izuzetak po pitanju udobnosti, više o čemu u nastavku).

Gojzerice
Gojzerice su svojevrsni zaštitni simbol planinara, pa ipak u ogromnoj, ali zaista ogromnoj većini slučajeva, gojzerice su prve na listi kad je riječ o opremi koju ljudi nepotrebno forsiraju tamo gdje postoji bolje i jednostavnije rješenje. No pogledajmo najprije čemu alpinistima služe gojzerice.

Zimske ture kojima se pristup, uspon ili silaz odvija po ledu ili vrlo strmom snijegu najčešće zahtijevaju upotrebu dereza (vidi dio o tehničkoj penjačkoj opremi). Dereze pak, najčešće zahtijevaju gojzerice. Druge indikacije za gojzerice su duboki, neizgaženi snijeg koji bi nam upadao u niske cipele, te niske temperature pri kojima su nam gojzerice potrebne i za zaštitu od hladnoće.

Postoje meke i tvrde gojzerice, te gojzerice mekog i tvrdog potplata. (Zapravo, tvrdoća je nešto sasvim deseto, a ispravni termini su “savitljivo” i “kruto”. No, u nas se pogrešna terminologija toliko udomaćila da nema smisla intervenirati.) Postoji i čitav spektar tvrdoća između tih teoretskih krajnosti. Dakle, da naglasim vrlo važnu razliku – nije svejedno je li cijela gojzerica tvrda, ili je tvrd samo njen potplat. Gojzerice mekog potplata ne mogu rubiti na malim stopinkama, a zimi kad nam jedino i trebaju, nisu pogodne za dereze ništa više od tenisica (što ne znači da u rijetkim slučajevima i tenisice ne bi poslužile). Takve gojzerice nam ne trebaju. Alpinisti ne nose dereze za ukras, pa im je u situacijama kad ih već nose potrebna maksimalna kontrola i sigurnost koju samo najtvrđi potplati gojzerica u kombinaciji s odgovarajućim derezama nude. Najbolji potplati su višeslojni, s čeličnim ojačanjima i Vibram (uočljivi žuti logo) vanjskim slojem. Da ne bude zabune, osim Vibrama postoje i druge odlične marke, no Vibram je u nas daleko najčešća i kao takva najprepoznatljivija. Ponekad ćete isti, s vremenom prokušani potplat naći i na gojzericama različitih proizvođača, što će reći da proizvođači nisu htjeli izmišljati toplu vodu, već su gotov, od mnogih već dobro prihvaćen potplat vjerojatno naručili od iste vanjske firme.

Što se gornjeg dijela gojzerice tiče, što je on tvrđi, to se manje mišići listova umaraju dok stojimo na prstima. Međutim, mišiće listova možemo utrenirati, dok su prednosti mekše izvedbe gojzerica ipak nepobitne. Gojzerice s mekšim gornjim dijelom su udobnije, omogućavaju nam bolji osjećaj za konfiguraciju podloge po kojoj penjemo ili hodamo, te veću pokretljivost u gležnju koja pak olakšava kako najteže ledne i kombinirane dionice uspona, tako i one tehnički manje zahtjevne na kojima s derezama na strminama do recimo 45 ° gazimo barem jednim punim stopalom. Također, meke gojzerice čine i silaz mnogo lakšim i sigurnijim. Najkorisnijom gojzericom stoga bih proglasio onu s vrlo tvrdim (krutim) potplatom i mekim (savitljivim) gornjim dijelom.

Gojzerice možemo podijeliti i prema načinu na koji se dereze mogu pričvrstiti na njih. Tako postoje gojzerice za neautomatske, za poluautomatske i za automatske dereze. Prve nemaju značajnije utore ni u prednjem, niti u stražnjem rubu potplata, druge imaju utor straga, a treće i sprijeda i straga. Utor mora biti dubok i čvrst, stoga oprez jer neke gojzerice imaju utore isključivo zbog šminke. Prednost pri kupnji imaju gojzerice s utorima za automatske dereze, no ponekad i one za poluautomatske dereze mogu biti dobar izbor.

Razne membrane poput GORE-TEX, SimpaTex i BrdodrugihTex našle su mjesto i među materijalima od kojih se danas izrađuju gojzerice. Budući da je alpinistima glavna namjena gojzerica penjanje snijega i leda, rekao bih da je membrana u gojzericama opravdana. I opet da napomenem, vrhunske čarape nisu nikakav luksuz – one su gola nužda. Vanjski materijal gojzerica može biti koža ili neki otporni umjetni materijal poput Cordure ili Kevlara. Postoje i plastične gojzerice, obično u dvodijelnoj izvedbi (rastavljivi vanjski i unutarnji dio, kao kod pancerica), kao i hibridne izvedbe. Koža u pravilu dobro diše, no potrebno ju je prije svake ture impregnirati za to predviđenim sredstvom. Impregnirana koža je vodoodbojna, a suha koža uvjet je da se vlaga koja prolazi kroz membranu može transportirati i dalje, van. Dobro je i da je gojzerica skrojena sa što manje šavova. Više šavova = više rupa i više nepotrebnog preklapanja materijala.

Vezivanje gojzerica – detalj kojeg ne bi trebalo previdjeti. Poželjno je da vodilice za vezice imaju neki mehanizam “zaključavanja” koji nam omogućava da na jednom dijelu vezice jače pritegnemo, na drugom slabije, a bez da se napetost spontano izjednači cijelom dužinom vezica. Time možemo udobnost gojzerica, te potporu i kontrolu koju nam nude prilagoditi zahtjevima terena i fazi ture.

Posljednje, no ne i najmanje važno je masa gojzerica. O kojoj god se opremi radilo, gotovo je uvijek dobro imati lakšu, no kod obuće je to još i važnije, naročito kod gojzerica kao najtežih cipela (nakon pancerica) što ćemo ih ikad nositi – i još penjući se uzbrdo. Istu masu na nogama jače osjetimo nego recimo na leđima, pa su i manje razlike u masi pojedinih modela značajnije no što se na prvi pogled može činiti. Prije kupnje pogledajmo što od sličnih modela nude razni proizvođači, pa zatim usporedimo njihove mase, no pažljivo s obzirom na veličine za koje su mase deklarirane.

Međutim, uz sve već navedeno, ponovno naglašavam da će nas i tehnički najnaprednije gojzerice sasvim sigurno iznevjeriti, ako ne odgovaraju našim stopalima. Teško je u trgovini u potpunosti isprobati gojzerice jer trgovine, barem koliko je meni poznato, nemaju zaleđene slapove i slične gadosti kojima smo naše gojzerice namijenili. Pa ipak, učinimo koliko je moguće. Uzmimo u obzir toplinsku izolaciju koju nude i temperature za koje smo ih predvidjeli, isprobajmo ih s istim čarapama koje ćemo nositi na turi, isprobajmo dereze s njima (ako ih već imamo), možda i iste hlače (npr. ako postoje sumnje u kompatibilnost nogavica-gamaša, mada je u slučaju eventualnog neslaganja vjerojatno lakše naći druge hlače negoli druge gojzerice). Prije kupnje isprobajmo ih i ujutro i predvečer, jer nam stopala različito natiču tijekom dana. Isprobajmo ih na kosoj rampi (svaka trgovina s gojzericama koja drži do svojih kupaca ima kosinu koja imitira umjerenu uzbrdicu). Isprobajmo ih hodajući po trgovini (ne, ne, ne, najprije skinimo dereze) koliko god dugo nam to prodavač dopusti – još uvijek to nije ništa u usporedbi s cjelodnevnim turama u planinama. I svakako povedimo sa sobom iskusnijeg kolegu od povjerenja koji će nas znati korisno savjetovati.

Jednom kad smo ih kupili, dajmo im poštenu priliku da se razgaze tako što ćemo ih najprije nositi na kraćim, pa sve dužim i dužim pokusnim hodačkim turama. Ubrzo ćemo sami zaključiti kad je dosta i da smo zadovoljni, ili možda da smo pogriješili u kupnji.

Pristupne cipele
Standardna obuća za sve ture u planinama (ili kad smo već kod toga, bilo kakvu šetnju izvan asfalta) odavno su bile i još uvijek su gojzerice – ako ste poslušni planinar koji bez prigovora i bez razmišljanja uvijek radi točno onako kako mu stariji i iskusniji kolege planinari serviraju kao ispravno. No već sam napomenuo da ovo nije knjiga za dresirane pse, već za one koji razmišljaju svojom glavom i otvoreni su za alternativne ideje. Podsjećam i na to da alpinisti često stvari rade drugačije od planinara.

Jedna od ideja koju planinari očito ne mogu smisliti je ta da suhi teren nije mjesto za gojzerice – tu caruju pristupne cipele. A to su niske, čvrste i otporne cipele tvrdog potplata s izraženom petom (no ipak mekšeg od čelikom ojačanih tvrdih potplata gojzerica) koje alpinisti tipično nosimo tijekom ljetnih pristupa i silaza, a ponekad i uspona u suhoj stijeni. Manje su i lakše od gojzerica (lakše i brže hodamo/penjemo, kad penjemo u penjačicama lako ih spremimo u manji ruksak, a manje smetaju i kad vise s pojasa), pružaju nam daleko bolji osjećaj podloge po kojoj hodamo/penjemo (na vrijeme ćemo otkriti klimave stopinke, što nas može spasiti od pada, a ljude pod nama poštediti kiše kamenja), a potpuna sloboda gležnja vrlo dobro dođe na tehnički zahtjevnijim pristupima i silazima, kao i kojiput kod uspona. Vezice im sežu daleko naprijed, skoro do samih prstiju, što nam omogućava precizno podešavanje volumena cijelom dužinom, ovisno o debljini čarapa i zahtjevnosti terena. Na peti imaju omčicu koja služi tome da ih se lakše karabinerom ukopča za pojas.

Bit ću toliko slobodan da ono što su većini jednostavno “pristupne cipele”, podijelim na tri vrste. To nije uobičajena podjela i nekima će zasigurno djelovati pretjerano, no tu je zato što osobno osjetim ogromnu razliku među pojedinim vrstama pristupnih cipela i zbog toga što mislim da nekome može olakšati izbor prilikom kupnje. Prva vrsta su pristupne cipele s oblim rubom potplata. Riječ je o rubu prednje polovice potplata, rub pete nije toliko važan. U njima je teško ili nemoguće stajati na sitnim stopinkama, što ponekad predstavlja prilični hendikep. To je i vrlo očita mana, a druga, manje očita je ta da su takve cipele vrlo nesigurne za hodanje po tvrđoj snježnoj padini, u što su se na krvav način neki i uvjerili na terenu. Naime, u Alpama i usred ljeta na većini pristupa sjevernim stijenama treba očekivati prostrane padine tvrdog snijega (često vrlo strmog, s istekom u kakvu provaliju). Nerazumno je radi tih parsto metara vući gojzerice i dereze, a pristupne cipele s oblim rubom potplata bile bi čisto izazivanje vraga. Zbog ovih, po mom mišljenju ogromnih mana, dvoumio sam se da li da ih uopće nazovem pristupnim cipelama. Ono što je možda najmanje očito je jedna nepobitna prednost takvog potplata koju svi uzimamo zdravo za gotovo jer smo od malena naviknuti na nj. Tijekom silaza vrlo često skačemo s jedne kamene glonđe na drugu kako bismo izbjegli neprestano silaženje i ponovno penjanje po glonđama, a kad ih ne možemo zaobići (npr. na krupnim siparima). Pritom je podloga na koju doskačemo rijetko vodoravna, pa na nju doskačemo tako da prvi kontakt ostvarimo preko oblog ruba prednjeg dijela potplata. Obli rub daje nam vrijedni djelić sekunde prije nego nam nevodoravna podloga pri doskoku počne izvrtati čitavo stopalo. U tom trenutku reagiramo refleksno i stabiliziramo stopalo. Iste prednosti i mane imaju i pristupne cipele s oštrim a mekim rubom, osim što nešto bolje drže na tvrđem snijegu. Naime, meki rub (koji je u ovom slučaju obično i preoštar da bi uopće mogao biti dovoljno krut i po čemu ga obično lako prepoznamo) u kontaktu s podlogom svine se prema gore i efektivno zaobli. Od malena smo nosili upravo neke slične tenisice (obli rub, ili pak oštar a mekan) i privikli se na osjećaj i kontrolu (bolje reći nedostatak iste, odnosno tromost) koju baš takve cipele nude.

Zato se neugodno iznenadimo prvi put kad pokušamo preskakivati s glonđe na glonđu u cipelama s oštrim a tvrdim rubom potplata. One nam ne praštaju greške, no zato nude odličnu kontrolu i brz odziv na naše zapovjedi. Ako nismo naviknuti na takve cipele (a svima je jednom prvi put), osjećamo se prilično nespretno i nesigurno, na dobrom putu da uganemo gležanj gotovo svakim doskokom na nevodoravnu podlogu. (Ako ste pomislili da je ovo argument za gojzerice, nije. Jednostavno obujte pristupne cipele s oblim rubom potplata, ili još bolje, budite pažljiviji i manje skačite sve dok se ne priviknete na novi osjećaj.) Međutim, glavni aduti cipela s oštrim a tvrdim rubom potplata su stajanje na sitnim stopinkama, te pouzdano zasijecanje stopinki u tvrd snijeg i zbog toga ih, nakon što sam se na njih privikao, definitivno preferiram.

Kao treću vrstu “pristupnih cipela” navodim jedan kuriozitet, tek kao upozorenje. Zapravo se uopće ne radi o pristupnim cipelama, mada većina ljudi ne vidi razliku. Pa i ako ne vidi razliku, zar je tako teško pročitati što piše u katalogu? Nije da svemu u katalozima treba vjerovati, no čak ni proizvođač ne skriva da se ne radi o pristupnim cipelama, već o cipelama za “mountain running”, što god zasad to značilo. Te su cipele na prvi pogled po svemu identične prvoj vrsti – najčešće onima s oblim rubom potplata, no prvi pogled vara. Naime, sam potplat napravljen je za trčanje – ako vjerujete proizvođaču, no ni u kom slučaju za pristupe i penjanje. Najčešće nemaju ni izraženu petu koja je u određenim uvjetima vrlo korisna pri silazu. Pitanje je i koliko dobro drže na trenje. No čak i da je potplat dobar (što ponavljam, najčešće nije), gornji dio u pravilu je vrlo prozračan, često do te mjere da se radi tek o laganoj mrežici, dok od pristupnih cipela očekujemo, i ne bez razloga, skoro pa neuništivost. Čak i takve su na spretnim nogama napravile koji kilometar u velikoj stijeni, no to ih ne čini pristupnim cipelama. I osobno sam u nuždi pristupao Sjevernoj triglavskoj stijeni u sandalama, a iz zezancije u njima vodio i 6a+, pa se ipak nadam da nitko neće moje sandale proglasiti pristupnim cipelama ili penjačicama.

Kao zaključak na kraju bih preporučio samo i isključivo čvrste pristupne cipele sa što tvrđim potplatom i oštrim a tvrdim rubom potplata (uz oprezno privikavanje) koje usput djeluju neuništivo. Poput npr. s pravom razvikanog i omiljenog modela među alpinistima – Scarpa Cinque Terre, ili nekog sličnog. No to je tek moja preporuka, a pred vama su testne vožnje. Naravno, uz ovu preporuku nužno ide preduvjet da izabrani model i veličina odgovaraju našim stopalima, baš kao i kod gojzerica.

Penjačice
Za tehnički zahtjevnije uspone u suhoj stijeni, penjačice su prava stvar. Radi se o cipelama, ili možda točnije o papučama, posebno napravljenima za penjanje po stijeni. Potplat im je tanak i gladak, za što bolji kontakt sa stijenom, napravljen od gume koja naročito dobro drži na trenje (je li netko opet spomenuo Vibram?), kao i na najnevjerojatnijim mikrostopinkama. Guma je i na čitavom obrubu, i preko prstiju, i preko pete što omogućava dobar kontakt sa stijenom čak i kod egzotičnih gibova. Kao i kod pristupnih cipela, vežu se skoro do prstiju, no postoje i modeli sa zatvaranjem na čičak, pa i oni elastični na navlačenje. Radi što veće preciznosti potrebne kod penjanja teških smjerova, penjačice uvijek odabiremo relativno tijesne, što znači da nam s porastom težine smjera udobnost postaje sporedna briga. Kupimo li primjerice dva broja manje od uobičajenih tenisica (ovo je slučaj s tri različita modela na mojim stopalima, no nipošto nije pravilo, već ovisi o stopalu, te o proizvođaču i modelu penjačica), tijekom nošenja razgazit će se, formirati po našim stopalima i pristajati poput čarapa. Kožne penjačice najviše se razgaze, one od podstavljene kože ne toliko, dok s umjetnim materijalima sve ovisi. Kao i kod odjeće, umjetni materijali brže će se usmrditi od prirodnih, no to je vjerojatno zadnje što većinu kod penjačica brine.

Postoje meke i tvrde penjačice, uz ogradu da je sve relativno i sve su one zapravo vrlo mekane. Nadalje, postoje one kojima je vrh zakrivljen prema dolje i palac je u njima skvrčen (i da, bole, hvala na pitanju), kao i one u kojima su svi prsti ispruženi u prirodnom položaju. U prvima je i samo stajanje na mjestu pravo iskušenje, no zato su prikladne za penjanje prevjesa gdje ionako dobar dio težine preuzimaju ruke. Druge su idealne za duge, raznolike, umjereno teške smjerove, npr. kakve najčešće penjemo u Alpama. Nadalje, među raznim maštovitim modelima neki su bolji za pukotine, neki za ploče, neki za rupice, mikrostopinke... Nama, pogađate, treba najuniverzalniji i najudobniji model koji (kao i ostala obuća) odgovara našim stopalima.