Fotografski kutak: slike s penjanja.

Penju: Vanja Starčević i Hrvoje Medven
Gdje: prema Aguille de Rochefort (4003m)
Foto: Rene Lisac, 08/2011

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Paklenica - Klin free
Sedmi izlet LJAŠ 2023: 6.-7.5. - Klek
Šesti izlet LJAŠ 2023: 29.-30.04. - Tulove Grede
Peti izlet LJAŠ 2023: 22.-23.04. - Dabarski kukovi
Četvrti izlet LJAŠ 2023: 16.04. - Vela Draga

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
[email protected]

Izvjetaj s Okića

From: Jelena "Brkljačić" - [email protected]
Date: Tue, 9 Oct 2007 01:17:33 -0700 (PDT)

Dragi svi,

evo mene je neočekivano dopala dužnost (ili čast? :O) ) da budem prva iz naše škole 2007. koja će napisati izvještaj s prvog izleta. Pa da ne duljim, bolje da krenem.

Dakle, u prošlu subotu išli smo na Okić. Dan je počeo ( ili bolje reći nastavio od noći) s poštenom kišom koja i nije ulijevala previše nade u skori prestanak. Vatreno krštenje za prvi put (vodeno je možda bolji izraz)! I tako se naša četvorka (Srećko, Mislav, Danijel i ja) trebala naći na Glavnom kolodvoru u pola 9, međutim do 8.50 nema nikog. Tu već počinje mala strka jer naravno da nismo izmijenili brojeve telefona, a ja nisam imala niti Orsatov da javim ukoliko ne stižemo. Ali ipak, pojavljuje se Srećko s autom i mi se konačno ukrcamo i krećemo put Samobora. U Samoboru su već svi i kreće prozivka i dogovori za put do doma na Okiću, ali prvo kava (nikud bez nje). I tako nas četvero (ponovno zadnji) krećemo za svima, a kiša i dalje lije i lije, prozori se magle i ne vidi se prst pred nosom. Napokon stižemo do Okića i smještamo se u dom. Pokoji sendvič, kava (opet), čaj i svi smo na broju. Kreće učenje čvorova. U grupicama po troje - četvero pokušavamo oponašati instruktore i petljamo po zamkama, neki s malo većim, neki s manjim uspjehom. I napraviš napokon osmicu, pa i osmicu s uplitanjem, pa i dvostruki zatezni, lađarac i polulađarac...no, kad trebaš sve ponovit opet si na početku. I tako vježbaš i vježbaš...i konačno nekaj i svladaš. A da ne spominjem da kiša i dalje lije ;o) . Barem smo imali vremena dobro proći čvorove, dok je nekolicina naših instruktora obilazila teren razmišljajući što će s nama dalje. I konačno je kiša počela jenjavati (očito smo mi bili uporniji) i odlučeno je da u grupicama od četvero krenemo do stijene i da radimo samo abseil, dok ćemo penjanje ostaviti za drugi, malo manje mokar i klizav, put. I sada moram spomenuti da moja četvorka nije bila zadnja, nego dapače prva! Stigli smo do stijene i čekali da nam Siniša, Orsat i Lana, a kasnije i drugi sve pripreme i nabolji dio napokon počinje! Prvi kreću Srećko i Mislav (kojima to nije prvi put) i sasvim solidno spuste se do nas dolje. Ko će dalje? Pa ja naravno (meni to je bio prvi put u životu). Čekajući na red moram priznati da me vjetar propuhao do kostiju, ali prije samog spuštanja doza adrenalina, takva da nikakav vjetar nisam osjetila i vidjela sam samo stijenu i uže. Krećem! Sam početak bio je dosta strašan dok nisam došla na okomiti dio stijene. Tada sve bolje i bolje, i kad se počneš ufuravat - gotovo! Već ti je tlo pod nogama. Dojmovi - MRAK, jedino sam uže držala pregrčevito jer sam lijevu ruku jedva odvojila od njega nakon spuštanja tak da i sada osjetim biceps :o) . Nakon mene krenuo je Danijel, usput je malo izbubetao i ruku, ali nikaj strašno. Sve u svemu, meni se to činilo dosta brzo iako su slijedeći rekli da su se načekali. Sory društvo, drugi put bumo mi čekali! I dalje zbilja ne znam kaj se događalo jer smo mi morali za Zagreb pa smo se direkt uputili do auta. Posljednji okret i koja fotka tvrđave i nekoliko crvenih i bijelih kaciga iz daljine na stijeni i moj je Okić bio završen. Puni dojmova (bar je, za druge samo pretpostavljam) sjeli smo u auto i otišli. Kaj se događalo dalje, kak je bilo na stijeni i u domu ne znam, a ako ima nešto bitno za nadopisati samo dajte. Ja samo znam da sam cijelu večer vježbala čvorove i mislim da sam ih svladala, čak i lađarac s jednom rukom :o) . Tolko od mene, u iščekivanju ponovnog susreta u srijedu i novog izleta sve vas puno pozdravljam,

Jelena.

 




created by: zeljeznicar @ 2007-10-09 10:21:00 / updated by: marko @ 2007-10-09 11:06:51