 |
Izvjetaj s Okića
From: Jelena "Brkljačić" - [email protected]
Date: Tue, 9 Oct 2007 01:17:33 -0700 (PDT)
Dragi svi,
evo mene je neočekivano dopala dužnost (ili čast? :O) ) da budem prva iz naše škole 2007. koja će napisati izvještaj s prvog izleta. Pa da ne duljim, bolje da krenem.
Dakle, u prošlu subotu išli smo na Okić. Dan je počeo ( ili bolje reći nastavio od noći) s poštenom kišom koja i nije ulijevala previše nade u skori prestanak. Vatreno krštenje za prvi put (vodeno je možda bolji izraz)! I tako se naša četvorka (Srećko, Mislav, Danijel i ja) trebala naći na Glavnom kolodvoru u pola 9, međutim do 8.50 nema nikog. Tu već počinje mala strka jer naravno da nismo izmijenili brojeve telefona, a ja nisam imala niti Orsatov da javim ukoliko ne stižemo. Ali ipak, pojavljuje se Srećko s autom i mi se konačno ukrcamo i krećemo put Samobora. U Samoboru su već svi i kreće prozivka i dogovori za put do doma na Okiću, ali prvo kava (nikud bez nje). I tako nas četvero (ponovno zadnji) krećemo za svima, a kiša i dalje lije i lije, prozori se magle i ne vidi se prst pred nosom. Napokon stižemo do Okića i smještamo se u dom. Pokoji sendvič, kava (opet), čaj i svi smo na broju. Kreće učenje čvorova. U grupicama po troje - četvero pokušavamo oponašati instruktore i petljamo po zamkama, neki s malo većim, neki s manjim uspjehom. I napraviš napokon osmicu, pa i osmicu s uplitanjem, pa i dvostruki zatezni, lađarac i polulađarac...no, kad trebaš sve ponovit opet si na početku. I tako vježbaš i vježbaš...i konačno nekaj i svladaš. A da ne spominjem da kiša i dalje lije ;o) . Barem smo imali vremena dobro proći čvorove, dok je nekolicina naših instruktora obilazila teren razmišljajući što će s nama dalje. I konačno je kiša počela jenjavati (očito smo mi bili uporniji) i odlučeno je da u grupicama od četvero krenemo do stijene i da radimo samo abseil, dok ćemo penjanje ostaviti za drugi, malo manje mokar i klizav, put. I sada moram spomenuti da moja četvorka nije bila zadnja, nego dapače prva! Stigli smo do stijene i čekali da nam Siniša, Orsat i Lana, a kasnije i drugi sve pripreme i nabolji dio napokon počinje! Prvi kreću Srećko i Mislav (kojima to nije prvi put) i sasvim solidno spuste se do nas dolje. Ko će dalje? Pa ja naravno (meni to je bio prvi put u životu). Čekajući na red moram priznati da me vjetar propuhao do kostiju, ali prije samog spuštanja doza adrenalina, takva da nikakav vjetar nisam osjetila i vidjela sam samo stijenu i uže. Krećem! Sam početak bio je dosta strašan dok nisam došla na okomiti dio stijene. Tada sve bolje i bolje, i kad se počneš ufuravat - gotovo! Već ti je tlo pod nogama. Dojmovi - MRAK, jedino sam uže držala pregrčevito jer sam lijevu ruku jedva odvojila od njega nakon spuštanja tak da i sada osjetim biceps :o) . Nakon mene krenuo je Danijel, usput je malo izbubetao i ruku, ali nikaj strašno. Sve u svemu, meni se to činilo dosta brzo iako su slijedeći rekli da su se načekali. Sory društvo, drugi put bumo mi čekali! I dalje zbilja ne znam kaj se događalo jer smo mi morali za Zagreb pa smo se direkt uputili do auta. Posljednji okret i koja fotka tvrđave i nekoliko crvenih i bijelih kaciga iz daljine na stijeni i moj je Okić bio završen. Puni dojmova (bar je, za druge samo pretpostavljam) sjeli smo u auto i otišli. Kaj se događalo dalje, kak je bilo na stijeni i u domu ne znam, a ako ima nešto bitno za nadopisati samo dajte. Ja samo znam da sam cijelu večer vježbala čvorove i mislim da sam ih svladala, čak i lađarac s jednom rukom :o) . Tolko od mene, u iščekivanju ponovnog susreta u srijedu i novog izleta sve vas puno pozdravljam,
Jelena.
created by: zeljeznicar @ 2007-10-09 10:21:00 / updated by: marko @ 2007-10-09 11:06:51
|
|
