 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Ljetne priče za odrasle (ali nedorasle)
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Sun, 7 Oct 2007 20:56:08 +0200
Kako sam ovog ljeta dosta malo išao na penjačke izlete, nisam se ovdje (a niti igdje drugdje) ni oglašavao tokom tog razdoblja. Ali je ipak bilo dosta hodanja naokolo i možda će izvještaj o pokojoj od tih putešestvija nekome dobro doći. Ali prvo vam se valja izboriti s ovim tekstom jer se plašim da će biti poduži, skoro pravi ep (time se nedavno proročanstvo bar dijelom ispunjava). No, baš me briga za to! Treba ga otrpjeti, konzumirati u etapama ili odmah odustati. Uostalom, zašto bi ga baš svatko i čitao?
Gerijatrija
Jedan od mojih prvih neuspjeha u dogovaranju ljetnog penjanja zbio se sredinom srpnja. Utješnu turu napravio sam s dvojicom prijatelja sa studija (odrađenog na tzv. Skeptičkoj jami) i njihovim familijama. Kako sam im htio pokazati nekakvo lakše brdo na kojem još nisu bili, izbor je pao na ne baš toliko popularnu (ali veoma lijepu) Sv. Geru. Najprije smo posjetili Jazovku i Sopotski slap. Kod ovog potonjeg smo se, bome, podosta zadržali jer se njihovo šestoro (ni manje, ni više) dječurlije ondje na sve načine zapelo brčkati i tuširati, što i nije bilo čudo s obzirom na tadašnje temperature od oko 35C. Kad su se tako ispuhali, izgubili su volju za ikakvim daljnjim aktivnostima pa je većina ekipe ostala kod planinarskog doma na Vodicama. No, nekolicina nas se ipak odlučila otšpancirati do vrha. U toku hoda smo se fino nagutali ili visokog korova, kojim je bila obrasla staza, ili prašine, koju su s ceste dizale brojne limene krntije koje su hitale u brdo. Promet je valjda bio gušći negoli tih dana u Zagrebu. Koji li je to bio vrag? Odgovor smo dobili kad smo izbili na Kaštanicu, prekrasan vršni proplanak. Naime, odozgo se sve orilo od svenarodnog hrvatskog melosa kojeg je proizvodio neki više nego lijevi bend. Naletjeli smo na proštenje. I to smo dobro iskoristili uspješno se probivši kroz raju do jednog pečenjara od kojeg, po dobroj cijeni, iskamčismo kilu janjetine. Ah, umastili smo se do lakata, a koske su oko nas frcale na sve strane. Ipak, najljepše od svega bilo je poslije vidjeti one ljenčine koje se ostale u podnožju: bili su zavidni ko' vrazi što su propustili taj autentični dernek. A mi smo maščobu s ruku sprali tek u Kupi kod Ozlja, kamo smo se za kraj dana još otišli smočiti.
Krmad
Drugi izlet vrijedan spomena bio je, recimo to tako, nešto kao odgovor Medeku koji je vikend prije toga okupio svoj, više-manje uobičajeni, harem i odvukao ga u Trentu. Ma jednostavno ga nisam mogao pustiti da misli da je samo on sposoban okupiti dovoljno brojnu žeskadiju na izletu, pa sam si dao malo truda i na brzinu regrutirao par dama. Kako su čak dvije od njih pošto-poto htjele na Triglav, to je bio i najlogičniji cilj. Odlučili smo se za najlakši pristup sa sjevera, tj. onaj kroz Krmu. Glavna zanimljivost pri usponu bila je to što je Megi imala neke lakše, goretex gojzerice marke Lowa, stare oko 10 godina (ali veoma malo korištene). Nismo hodali ni petnaest minuta, a već su joj se napola odlijepila oba đona. Probali smo ih pričvrsti vezicama za naočale (jedinim prikladnim sredstvom koje smo tad imali na raspolaganju) ali to nije puno pomoglo. Nakon sat hoda oba su joj đona skroz otpala, pa je nastavila hodati po nekoj spužvastoj podlozi za koju su ovi nekoć bili zalijepljeni. Ukratko, bila je gotovo u čarapama. Ali ipak je u tome izdržala ne samo 6 i pol sati (koliko nam je trebalo) do Kredarice, nego i do vrha, te natrag do auta. Gojzerice su, naravno, nakon toga svečano i uz sve počasti (mislim da je svirala Metallica) sahranjene u prvom kontejneru. A mene je, moram priznati, bilo poprilično strah što je takva išla na vrh. Naime, malo nakon što smo došli do doma, vrijeme se bilo jako pokvarilo i počelo je kišiti. A stanje se (usprkos drukčijoj prognozi) nije smirilo ni idućeg jutra, pa je vršna stijena bila solidno ljigava i dalo se fino poskliznuti, čak i u prikladnoj obući. No, sve je prošlo u skoro u najboljem redu. Kažem 'skoro' jer se jedna od dama iz mog harema, Doli, ipak nije uspela na vrh. Valjda to učini idući put, kad još malo ispeče zanat. A zapravo sam i ja imao malu dogodovštinu. Naime, pri silasku smo zastali kod jednog izvorčića uz koji je i pojilište za stoku. Dame su bile na jednoj strani, ja na drugoj. I onda se odnekud stvorila jedna krava ili junac (nismo obavili uviđaj), te počela piti vodu. Kad je završila, krenula je prema meni i zastala na nekih metar od mjesta gdje sam stajao. Gledali smo se, onako dramatično, oči u oči. A onda je ta pašnjačka neman najednom spustila glavu i okrenula je prema meni, isukavši rogove. Kako je izgledalo da se sprema za napad, brzo sam je zgrabio za njih i stao tiskati prema dolje. Ipak, čudovište ima par stotina kila i bilo je dovoljno da malo strese glavom i tako me obori na zemlju. Skočio sam na noge, a kroz glavu mi je proletjela priča Marulijanusovaca koji su matunom udrili po tovaru koji se slično ponašao, te sam i ja identičnim postupkom otjerao zlu beštiju.
Asterisk među Vlajima
Idejni začetnik ovog pohoda nisam bio nezamjenjivi ja već Vlatka, moja susjeda i ljuta velebitašica u drugom koljenu. A sve ima veze s jednim velebitaškim poduhvatom kojeg je s nekolicinom kolega iz AOV izveo njen otac, Nikola Šimunović, davne 1956. godine kad su obavili prvo ozbiljno istraživanje Crvenog jezera kod Imotskog. Želja da i ona krene njegovim stopama, Vlatku je spopala kad mu je proljetos pomagala da na Internet stave neke materijale o toj prastaroj avanturi. No, problem je bio u tome što nije penjala već 20 godina, a spust u to jezero zahtijeva najprije 100m otpenjavanja dosta strmih travnato-stjenovitih padina, a na kraju i abseil po okomici od (tako smo isprva čuli) oko 30m, i to ravno u vodu. U to me ime i angažirala, pa sam je prvo morao ganjati da vježba spuštanje po užetu, te pogotovo da nauči žimariti. Treninzi su uključivali par posjeta Tunelu, te generalnu probu na Zrcalu. Ispalo je sasvim zadovoljavajuće. A ja sam barem tim prigodama uspio ponešto i penjati. Na Zrcalu se ipak nisam zamarao frikanjem već obavih tehniciranje kroz Centralu u kojoj sam morao postaviti tek 2 dodatna čoka. Fiksna željezarija u smjeru još je sasvim fino držala, čak i mene koji se ljetos nisam uzdržavao od izvornih hrvatskih specijaliteta (o tom je bilo i bit će još riječi). Jedino je okoliš na Zrcalu ponešto stradao: od one stare nadstrešnice više nije ostalo ništa osim par trulih greda bačenih u potok, a posječeno je i dosta drveća (pogotovo ona s kojih se osiguravalo pod stijenom, te neka od onih na vrhu gdje smo fiksirali užad). Ali da se vratim na temu. Put juga krenuli smo odmah nakon opakog obžderavanja za moj rođendan (3,5 kg mesa za 12 ljudi). Stoga je početak turneje bio ležeran: prvo smo izviđali znane vlajske lokalitete: Zagvozd, neke tamo stećke, te Imotski. Taj me gradić ugodno iznenadio. Izuzetno je fino sređen i čist. A lokalni je živalj nevjerojatno srdačan i ljubazan: ma, nije bilo želje koju nam nisu ispunili. A i kleli su se da kod njih nema ni izbliza toliko Mercedesa kao što se pripovijeda. To je u Hercegovini, kažu. Ipak, mislim da im je glavni adut svakako priroda. Modro je jezero naprosto sjajno. S dvije je strane stiješnjeno stijenama, a boja vode više je nego inspirativna. Šteta što smo im propustili bar malo zamutiti vodu svojim prašnjavim nogama. Crveno jezero, pak, ostavilo je dojam sumornog bunara. To je rupčaga od 250 do 300m, s gotovo crnom vodurinom na dnu (spomenuti dojam povećava spoznaja da je i ova duboka više od 300 m). Nešto nas je zazeblo oko srca kad smo pomislili da nam je to glavni cilj, izgovor za cijeli pohod. Ipak, iduće smo jutro bez većih problema oprali ruke na dnu. Prvih 100m spusta je vratolomna, uska stazica u alpskom stilu. Ima nešto ostavljenih klinova, no čovjek dobrih živaca može je otpenjati. Vlatka je to i učinila, dok sam ja dijelom absajlao. Dakle, dokazala je (za razliku od mene) da može postati pravi Imoćanin - budući da legenda kaže da je to lokalcima kao nekakav tekst muškosti (bolje to nego da se bacaju s drveta vezani lijanom oko gležnja). Srednji dio rupčage čini sipar, a zatim treba po užetu sići do jezera, nekih 15-20m. Brinulo me kako ću u tom kršu nešto zabiti za taj konačan spust, no čekala su nas dva solidna spita. Nada, treći član tima, nas je čekala kod vidikovca, dalekozorom prateći sve faze spusta i uspona. Pokušala nas je i obraniti od bacača kamenja, a to je bio gotovo svatko tko je došao do ruba jezera. Lijepo kaže Vlatkin tata da bi Imoćani napravili (još jedan) lud biznis kad bi ondje otvorili kiosk s kamenjem. Ma uzimalo bi ga i staro i mlado, bez obzira na cijenu. Nakon što je naša ekspedicija tako postigla svoj cilj, odlučili smo se vratiti po staroj cesti te usput posjetiti Trilj, Sinj, Peruču, Kijevo. Meni je osobno glavni doživljaj bio uspon na Dinaru iz Glavaša. Već 30 god. idem u brda i nisam još bio na najvišem vrhu Hrvatske, no sad je uletjela prilika koja se ne propušta (i nije). Jako lijepa planina, drugačija od ostalih kod nas. Najviše me podsjeća na bosanske ili crnogorske. Sad se ondje nalaze i 2 skloništa, od kojih je drugo autentično - stari pastirski stan na 1300m/nm. Do njega ima 2h hoda, tj. točno je na pola puta do vrha. A od doživljaja najbolji je moment svakako bila večer kod prvog skloništa, tj. kontejnera u Glavašu. Bez struje, daleko od cesta, daleko od svih čopora planinara i penjača koji haraju brdima, u pustom ali veličanstvenom kraju. Teško je bez patetike opisati kako je to bilo sjediti pod gomilom zvijezda u tišini i miru, pa se u takve grozote neću ni upuštati. Idite i isprobajte ako ne vjerujete. A neposredno pod Dinarom također ima zanimljivih lokacija, poput vrela Cetine. Njega smo obišli nakon uspona, no prvo je uslijedila janjetina u Civiljanima. A na to moram potrošiti koju rečenicu. U birtiji se našlo puno lokalnih faca i jedan nabildani, ćelavi lik u crnoj majci s natpisom 'kiropraktika'. Odmah se vidjelo da je to neki jako grdi igrač. Obišao je svaki stol i održao prisutnima kraću govoranciju, pa tako nije propustio ni nas. Izgovor mu je bio Poljakov vodič za naše planine. Isprva sam mislio da se radi o nekom lokalnom ustaši, pogotovo kad nas je pitao (tako sam ga bio razumio) jesmo li čuli za dr. Ante Pavelića. No, kad smo primijetili da ga prisutan puk oslovljava s 'doktore', skužili smo da je zapravo pitao za Pavlovića. Da, onog istog s kojim je pokojni Darko M. na Sljemenu jednom vodio otprilike ovakav dijalog: 'Vi ste Ante Pavlović. Jesam. E, pa mi imamo nešto zajedničkog. Aha, i vi ste doktor? Ne, i ja sam lud.' Eto, susret s tom nedvojbenom veličinom bio je još jedan od pogodaka tog mog sigurno najboljeg izleta u par posljednjih godina. A zadnji zgoditak, neizmjerno bolji od svakog Eduardovog, bio je izvor Cetine i par lokaliteta blizu njega: crkva Sv. Spasa iz 9. stoljeća, zatim pravoslavna crkva, a u pozadini svega toga impozantna JZ stijena Dinare. Moram se jednom kroz nju popeti, nema mi druge! A ne smijem zaboraviti pohvaliti ni janjetinu. Valjda je se nikad nisam toliko najeo koliko ove sezone. Ako ikad postanem narodni heroj, ima da me se zove Neven Petrović - Janjac.
Pecanje
Ljudi većinom navaljuju u razvikane alpske smjerove i hvataju nekakve tamo trofeje. Mene, pak, mnogo više privlače mjesta na koja nitko ne ide. Zato mi je u 'Slovenskim stenama' za oči zapela Peca - stijena koja čak i slovenskim penjačima izgleda kao teška vukodrčina (vidi Anić/Silićev rječnik hrvatskog, 2. izdanje). Ali se ni Medek, ni Bero nisu dali namamiti onamo (ni da sam im pršutom mahao pod nosom), pa sam opet morao posegnuti za ženskim društvom, da se makar odšećem do te lokacije i izvidim stvari. Na mapi ta planina izgleda blizu, no kad čovjek raspali po raznim zakučastim cestama i makadamima, koji se ne daju izbjeći, ispadne oko 3,5h vožnje od Bandić-grada. Puno previše. Srećom, hodanja i nema puno: oko 45' do doma (koji je bio prepun vesele, lokalne raje) i još oko 1h do vrha (tako je to sigurno najlakše dostupan dvotisućnjak na kojem sam ikad bio). Dakle, stijenu se od auta može doseći za oko 1,5h. Iskreno vjerujem da se jedino zbog penjanja u njoj ne isplati dolaziti skroz iz Zagreba, ali bi moglo biti zgodno da se jedan dan ispenju tamošnji smjerovi a drugi odrape oni na susjednoj Uršljoj gori (sa spavanjem u tamošnjem domu). Osim toga, ispod Pece je i veliko penjalište - Burjakove peči. Nisam ga išao obići iako smo vidjeli putokaz do njega. A tvrdokorni patrioti mogu skoknuti i do Bleiburga, koji je tik pod planinom s njene austrijske strane. Sve u svemu, možda me put još kojom prigodom nanese onamo.
S uma Saššo
Najduže izbivanje iz mog ljetnog baznog logora predstavljao je osmodnevni put u Italiju krajem kolovoza. A kad se već nudio besplatan prijevoz do polovice 'čizme', to je svakako valjalo iskoristiti za realizaciju nekih starih planova. Ali je prije toga trebalo otrpjeti malo vjerskog turizma u Assisiju, te u obližnjoj joga-komuni. Ti posjeti mjestima gdje je Sv. Franjo (h)Ašiški skinuo lijevu cipelu, legao na desni bok, obnavljao crkvu, razgovarao s zločestim vukom i slično, nisu me se osobito dojmili. Ali je to vrijeme poslužilo prilagodbi na Digiće, te se za koji dan dalo krenuti u ostvarenje spomenutog drevnog plana: uspon na Gran Sasso d'Italia. Ni sam ne znam zašto me već duže vrijeme nešto gonilo na tu planinu. Prije par godina me čak neki zli duh (sigurno je bio ženskog roda) gotovo naveo da odem onamo sam samcat, onako iznebuha. Ali to ipak nisam učinio budući da je dotična avet bila prevrtljiva, tj. čas me uzimala u svoje ruke, a čas ispuštala, dok ta prilika napokon nije prohujala. No, da se vratim na sadašnju pripovijest. Put od Assisija do podnožja Gran Sassa bio je kompliciran: trebalo je promijeniti par vlakova i autobusa, a sve to u pišljivih 200 km. To iskustvo ne bi bilo ugodno ni samo po sebi, a pogotovo nije bilo tada jer je tamo vladala pasja vrućina - temperature su u nizinama bile oko 37C. Nadalje, valjalo je od Talijana iskamčiti mnoge potrebne informacije a to je teško izvesti ičim drugim osim njihovim načinom cvrkutanja. Srećom, taj je dio posla odlično obavila Nada. I nakon gotovo cijelog dana raznih peripetija dospjeli smo u Fonte Cerreto na žičaru, te se njom dovukli do Campo Imperatorea - velikog platoa na 2100m. A to je povijesno mjesto! Ondje je u kasno ljeto 1943. godine - nakon kapitulacije Italije - bio zatočen Mussolini, ali su njemački specijalci ubrzo izveli zračni desant i uspješno otpratili tog dasu u zagrljaj njegovog pajde Hitlera u Berlin. Ali o tome je jednom prilikom u društvu pripovijedao Luka the davež (i toliko opširno da su neki od prisutnih vikali 'Karolina, vrati se!'), pa nema nikakvog smisla da sad duljim o toj zgodi. Nezasitno znatiželjni mogu pročitati članak o tome u 'Hrvatskom planinaru', objavljen negdje sredinom devedesetih. Sada se povijest, pak, ondje preselila u podzemlje. Naime, tamo su prokopane čak dvije tunelčine: jedna za autoput, a druga za institut fizike - koji izgleda kao prava tvrđava. Mislim da im je to neki lokalni supercoliding supercolider. Ali nastavimo radije dalje s turističkom pričom i manimo se digresija: nakon kraćeg snalaženja u prostoru i vremenu na Campu, uputili smo se do kuće Duca degli Abruzzi koja leži na oštrom grebenu nekih 300m nad tim platoom. Tamo nije bilo ni jednog gosta, pa smo mislili da ni na cijelom brdu neće biti nikog kada idući dan budemo kretali na vrh. Za uspon smo izabrali najnormalniji put s juga, umjesto direktnog ili onog po zapadnom grebenu. No, čim smo krenuli s naše je strane jutarnjim žičarama već stizalo dvadesetak ljudi. A kad smo došli na sjevernu stranu brda, odnekud ih je izniklo još podosta. Uspon do vrha planine - zove se Corno Grande, 2912m - dosta je lagan i traje oko 3h. Nigdje nema nikakve provalije ni nezgodnih skokova, jedino je podloga za hodanje mjestimično neugodna: šljunkom posute kose, stjenovite ploče na kojima se da lako izvrnuti gležanj ili štogod srodno tome. Na vrhu smo dugo jeli, pili i naslikavali se - bar koliko se to dalo od desetina Digića koji su se muvali naokolo. Zatim je uslijedio spust na sjever, do uistinu krasne kuće Franchetti, pod Corno Piccolom, mnogo ljepšim brdom negoli je to njegov veći brat blizanac. Preporučujem tu stranu za pristup Gran Sassu: krajolik nije tako jednoličan, šume su mnogo bogatije i dopiru više. Na jedinoj slobodnoj klupi doma spavao je veliki, bijeli pas. Nije čak ni mrdnuo dok smo jeli i pili kraj njega. A bolje da se i nismo zabavljali s tim ljepotanom jer smo morali brzo krenuti natrag do našeg doma na jugu, gdje ostavismo većinu stvari. Gnjavaža je bio jedino tristometarski uspon do točke s koje smo se odvojili od našeg pristupnog puta, kojim je opet valjalo nastaviti do vojvodinog rifugia. Htjeli smo usput posjetiti i treću preostalu kuću na planini, posvećenu Garibaldiju, ali nam se to ipak na kraju nije dalo. No, naš je dom u međuvremenu oživio. Pojavili se neki izviđači, planinari raznih nacionalnosti i možda još netko drugi, tako da se odjednom sve napunilo. Prespavali smo, ujutro brzo smazali zadnju hranu što smo je imali i zatim otišli na jednu od privih žičara ne bismo li uhvatili pogodan vlak iz L'Aquile (grada koji je polazište za uspon). Ondje nas je nanovo dočekala vrućina, a sjenu je bio nemoguće naći. Ali zato hranu nije! Mislim da sam smazao bar pola kile neke zamamne svinjetine. Nakon toga je uslijedilo opet hvatanje nekolicine vlakova i povratak u Assisi. A iza tog još malo turizma i povratak kući. No, možda je dobro da dodam još i slijedeće. Lonely Planet, koji nam je služio za planiranje pohoda, kaže da Gran Sasso nakon kolovoza treba prepustiti alpinistima. S obzirom na okolnosti na koje smo gore naišli, to nam je izgledalo čudno, baš kao i vijest da su se domovi na brdu zatvarali par dana iza našeg odlaska odatle. No, po povratku u Zagreb, samo sedmicu nakon što smo stajali na vrhu Gran Sassa, čitao sam da je tamo pao snijeg a temperature se spustile na -5C. U L'Aquili je bilo oko 10C, dok smo se mi pržili na oko 38C.
Neven P.
Campo e imperatore.JPG
Corno grande.JPG
Rifugio Franchetti.JPG
created by: zeljeznicar @ 2007-10-07 21:11:00 / updated by: neven @ 2007-10-09 22:56:34
|
|
|
|
|
