na slici: Hrvoje Supić, Pokojec, smjer Aura, VI+
foto: Neven Petrović, ne zna se kad.

From: [email protected]
Date: Mon, 3 Sep 2007 11:15:35 +0200 (CEST)

Krešo i ja pridružili smo se za vikend Toniju i Hrvoju za Glokner. Plan je bio Stuedlgrat. Puno puta mi je već propao Glockner pa sam već počinjao sumnjati u neko prokletstvo. Tako da sam samo htio posjetiti to brdo, a Stuedlgrat bi bio tek lijepi bonus.

Nakon shoppinga u Ljubljani i Lienzu (na ulici vrlo dojmljiva scena, skoro kao iz Matrixa, ali radije ne bih u detalje) stigli smo u subotu kasno popodne na Lucknerhaus, na zavidnoj nadmorskoj visini oko 1900&mnsp;m. Spakirali smo ruksake i laganim tempom protegnuli noge do Stuedlhuettea. Dobar dio puta išli smo kroz maglu-oblake posipani solikom. U domu gužva. Mala zbunjola budući da prognoza nije bila baš bajna.

Prepustili smo planiranje Hrvoju i Toniju i dobili naputak o nedjeljnom polasku iz doma u 4h30. Mraaaak. :) Dočekalo nas je dosta svježeg snijega, izgleda da je padao cijelu večer. Dečki su poveli pristup, poznavajući ga još od jednog prijašneg pokušaja Stuedlgrata. Praćeni mjesečinom, šarali smo između ledenjačkih pukotina. Da nismo svi muški, bilo bi čak i romantično. U jednoj fazi smo se i navezali, a pukotine postale češće i uvjerljivije. Izgleda da smo se i previše opustili, valjda zbog užeta, tako da je počela igra "tko će otkriti veću pukotinu". Ne znam tko je pobjedio, no ja sam svojim ulovom zadovoljan, a i na kraju krajeva, važno je sudjelovati.

Penjanje je počelo u predjutarnjem svijetlu, a uboli smo neku dosta oštru ulaznu varijantu. Temperatura -3°C, snijega kao u bajci, verglas na pokojem ključnom "grifu", naslagani blokovi za koje mi nije jasno kako stoje, a i ne samo da stoje, nego mučki podnose i veranje po njima. Uglavnom bilo je svega: čišćenja snijega pa navlačenja po hlaaaadnoj stijeni, zabijanja cepina i dereza u kamen (mjestimice nije baš neke jake konzistencije, sva sreća), rijetko zabijanja baš u snijeg jer se uglavnom radilo o pršiću, a zatim i pritajenog jaukanja s vraćanjem osjećaja u prste. Zadovoljstvo do boli, doslovno. :) A što ćeš, kad zima ne dolazi k tebi, dođeš ti k njoj, hehe! Od Fruehstuecksplatza su počela razna neizbježna načekavanja, ali to nije nimalo pokvarilo dojam o smjeru. I dalje smo uživali u vedrom nebu (naoblaka 100 %, ali sve ispod nas) i dobroj stijeni. Propuštali smo naveze neke austrijske gorske policije i gorskih vodiča. Ljudi poznaju svaki metar stijene - znaju tu i tamo potegnuti dužinu od 5 (pet) metara jer točno znaju da je iza ugla relativno lagano. Super ih je gledati kako penju, ali neke osnove ponašanja među drugim ljudima na stijeni, očekivano, nemaju. Uvjeti su zbog novonapadalog snijega bili daleko od idealnih, više zimski, ali svi smo se složili da je ovako bilo puno zabavnije nego čisto penjenje stijene golim rukama.

Inače smjer je predobro osiguran (tamo gdje je potrebno), no ne radi se baš o klasičnom penjačkom smjeru nego o nekakvom križancu penjačkog smjera i ferate. Naime, osim spitovima, najteža mjesta su osigurana sajlama i klinovima (onima za koje se navlači i staje na njih), a na dva mjesta i debljim užetom s čvorovima na skoro svaki lakat. Bio sam te "sreće" da sam vodio baš ta dva mjesta s užadi koju prethodnici nisu za sobom spustili skroz natrag. Bed. Gornji dio smjera Krešu je počela boljeti glava, tako da su se tablete iz moje prve pomoći (mislim da prvi put) pokazale korisnima, jer obično ih bacim i zamijenim novima kad im istekne rok trajanja. :) Penjali smo sporije od normalnog, a ipak zadihani do besvjesti. Sam sebi sam se smijao na račun prokleto čudnog, potpuno nedefiniranog osjećaja opće nemoći. Dao sam krv 10-tak dana ranije pa me kopkalo samo to da se počnemo spuštati s vrha prije nego situacija iz zabavne preraste u "zanimljivu". Očito nije baš zgodno prvi dan autom iz Zagreba na 1900 m, pa još pjehe na 2800, pa se (naravno) ne naspavati i drugi dan na 3800. A ostaje i još jedna mala formalnost - silazak od skoro 2000 m do auta, također u nedjelju. No sve je to za ljude, što se ne može reći i za vožnju doma, svaka čast Hrvoju.

Zaboravio sam prije izleta napuniti bateriju od fotića, tako da ako bude kakvih fotki, bit će ih zahvaljujući Hrvoju i Toniju. A hvala im i što su nas poveli, bio je stvarno lud vikend.

FOTKE:
http://picasaweb.google.hr/hjenei/Studlgrat02sep07 (autor: Hrvoje Jenei)

M.D.

P.S. Ako nekog zanima za orijentir, penjali smo od nešto preko 5h do nešto preko 6h (kako tko). Za usporedbu, službeno je 4h30 dok prema tuđim izvještajima vidim da ekipa penje za oko 4h dok je smjer suh. Tako da ovisno o uvjetima koje zateknete možete procijeniti koliko će vam trebati. E da, i ne slušajte vodiče kad vam kažu "najbolje je da se odmah okrenete natrag" - uzimate im kruh iz usta i žele vas se riješiti. Nije dobro za njih kad im klijenti vide nekog kako solira smjer za koji su ovi masno platili vodiča da ih provede na užetu.