na slici: Siniša Alavanja
gdje: Torre di Sella (Italija)
foto: Trpimir Jakovina, 07/2006

From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Sun, 8 Jul 2007 20:50:05 +0200

Nakon neuspjelih pregovora s ovima i onima, Marko Vučinić i ja smo se u petak popodne uputili za Zapadne Julijske. Preciznije odredište bila je kuća Pellarini, sa sjeverne strane Viša (ili Jof Fuarta). Prije nešto manje od godinu dana bili smo s južne strane istog vrha, no ovdje je slika puno impresivnija. Stijene su strme, vraških oblika i visoke do 800m. Prva pomisao mi je bila: "Zar Marko misli da ćemo doista penjati u tome?" I, bome, zbilja je tako mislio.

U subotu rano ujutro krećemo u susjednu dolinu, Rio Fredo, gdje nam je cilj bio smjer Krobath-Metzger (V-) u 700m visokoj stijeni Cime Vallone. No, početak baš i nije bio sjajan. Najprije mi se, zbog loše zatvorene čuturice, po ruksaku i leđima izlila litra cedevite, te sam ostao bez suhe odjeće. Tekućinu sam, srećom, odmah nadoknadio s nekog snježišta s kojeg se obilno cijedilo (a imao sam i tablete za dezinfekciju takvih vodurina). A zatim mi je još ispao mobitel koji je, još većom srećom, brzo lociran. Uz te peripetije za sat i pol bili smo pod smjerom. Uh, izgleda jako visoko, strmo i eksponirano. Marko sređuje ulaznu priječnicu u okomitoj stijeni, a mene čeka prvi od dva najteža detalja - 3 metarski prevjes, koji je skroz mokar. Oprimaka ima, ali se za njih ne može uhvatiti koliko su ljigavi. Pokušavam sa strane, ali tad više ne mogu natrag prema klinu na vrhu detalja. Ništa, Marko daje ramena i nekako dohvaćam klin, te se verem preko tog mjesta. Dalje ide još 25m jednako vlažne četvorke (ali s dovoljno klinova), pa onda lakši kaminčići. Nakon punih 60 m dolazim do štanda. Da je bio 2 m dalje, ne bih ga dohvatio. Dok osiguravam Marka, gledam što ima dalje. Hm, oko 150m dubokog kamina. Odmah pomislim na to što nas čeka u njemu ako je u otvorenoj stijeni bilo tako mokro. I ispostavlja se da sam bio u pravu. Marko je ispenjao još nekih 35 m i zaključio da mu se ne ide kroz taj horor. Ja nisam bio raspoložen ni probati. Tri puna absajla, dvije lijepe zamke i jedan klin kasnije, i opet smo na snježištu pod stijenom. Marko zaključuje da ga taj smjer neće, jer se pred oko mjesec dana iz njega već povlačio s Čobanićem.

Pellarini nam pruža utočište i utjehu - u skupim pivama, radlerima i oskudnoj pašti s raguom. Usput ližemo rane i sušimo krpe. Medek tako provodi cijeli ostatak dana, dok se ja odlučujem prošetati na najbliži i najlakši obližnji vrh, Grande Nabois (2313m). Tih 800 visinskih metara prelazim za 2,15h po vrlo ugodnom putu iz 1. svjetskog rata. Gore su, naime, tada bila topnička gnijezda. Usput si dajem oduška fotografirajući impresivne tornjeve u okolici (ali ne digitalcem, pa ovu pripovijest nemam čime ilustrirati). Navečer još malo promatramo bučne Talijane u tip-top opremi, te se rano povlačimo u krevet. Valjalo je, ipak, napuniti baterije za ono na što smo pikirali za nedjelju - smjer u 500 metarskoj stijeni Punta (ili nešto slično) delle Vergine.

Ujutro nije bilo problema poput onih od prethodnog dana: pod smjer stigoh suh i bez da sam išta izgubio. Iako prvih 100m te rute također ide širokim, dubokim kaminom, nadali smo se da s njim neće biti problema jer je ta stijena izloženija suncu od one u Cimi Vallone. Prvi je cug još dopuštao da tako mislimo, no u drugom se kamin najednom jako raširio te je taj dio trebalo riješiti penjanjem po jednoj od njegovih stijenki. A ta - strma i vrlo mokra. Ključni detalj bio je blagi prevjes na 10-15m iznad ogromne police (donekle nalik onom detalju usred kamina Dragmanice). Usred njega je klin koji je zabijen do neke 2/3 i baš mu nisam vjerovao. Zato ispod njega postavljam 2 kamalota, te iznad još odličan čok, koji mi i daje hrabrosti da se uzverem preko toga. A onda par metara lakšeg terena i novi detalj - skroz mokri i glatki lijevak u kojem su uglavljene još tri-četiri nestabilne, oveće glondže (na otprilike 80m od ulaza). Čovjeku prsa izviruju van toga, ali kako se popeti? Pokušavam zabiti klin ili postaviti nešto drugo, ali ne ide. Sve je previše izglađeno i isprano vodom. A vidim i da nakon toga čeka slično mjesto. Je.. ga, ne ide mi se preko toga. Čak mi je draže baciti se metar-dva preko onog već odrađenog previsa nego riskirati još veći pad. Srećom, uspješno ga otpenjem i Marko me spušta na policu. Pokušava i on, ali mu se situacija ne mili. Podvijamo rep, otpenjavamo do dolje i zaključujemo da smo, izgleda, prematori za navaljivanje na djevice (vergine). Grunf bi se ponosio nama: dvaput smo vjerno i uspješno primijenili njegov čuveni nauk o časnom uzmaku (boljem od nečasnog poraza).

Neven P.