Fotografski kutak: slike s penjanja.

Penje: nepoznat Austrijanac
Smjer: Studlgrat, III,A0/II-III, 500m
Foto: Hrvoje Jenei, 09/07

Učitaj iduću fotografiju ...
AO HPD Željezničar
Povijest odsjeka
Alpinistička škola
Alpinistički i sportski smjerovi u Hrvatskoj
Knjižnica odsjeka
Ekspedicije, putovanja, izleti
Novosti
Arhiva novosti

Arhiva iz vremena prije nastanka ovih stranica

Linkovi

Novosti
Paklenica - Klin free
Sedmi izlet LJAŠ 2023: 6.-7.5. - Klek
Šesti izlet LJAŠ 2023: 29.-30.04. - Tulove Grede
Peti izlet LJAŠ 2023: 22.-23.04. - Dabarski kukovi
Četvrti izlet LJAŠ 2023: 16.04. - Vela Draga

Upozorenje

Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više


RSS Feed

RSS je tehnologija koja omogućuje jednostavan način za automatsko preuzimanje informacija sa web stranica koje vam se sviđaju. više


Kontakt

AO HPD Željezničar
Trnjanska cesta 5b/I
HR-10000 Zagreb
[email protected]

Krš i lom, jad i bijeda

From: [email protected]
Date: Sun, 8 Jul 2007 19:20:36 +0200 (CEST)

Žac i Ivan, te Kruno i ja penjali smo malo u Steni. Tužna bi to bila sezona u kojoj penjač ne bi bar jednom posjetio ovo čudo, kad je već tako blizu. Nadam se da neće i ostati pri tome.

Anyway, izgledalo je da će nas se skupiti bar dva auta iz ZG. Najprije me Klacko razveselio spomenuvši u srijedu da ide s Anom Bojko i da ima dva mjesta, no u istoj rečenici i razočarao najavivši penjanje Bavarske i povratak u subotu. Budući da smo Kruno i ja htjeli penjati nešto za što ne bismo ni približno znali kad ćemo sići, a sigurno bi potrajalo duže od Bavarske, ta je mogućnost otpala. Nadalje se pokazalo da idu Tihomir i Mare na dva dana, no oni su bili puni (Turbo i partnerica za hodaču). Prilika se napokon ukazala kad se Žac dogovorio s Ivanom.

U petak oko 22 h Žac nas je sigurno i brzo sve dostavio na parking pred Aljažem. Svaka mu čast na izboru putne mjuze. Prethodno je rezervirao i smještaj. Dogovor je bio povratak u subotu navečer, no po potrebi u nedjelju ujutro. Od naših prijatelja ni traga. Kasnije su došli Tihomir i ekipa.

U subotu standardno alpsko buđenje - u 4h15. Malo smo ostali iznenađeni vidjevši da su čak i planinari ustali kad i mi. Ali onda, ipak je to Slovenija - tamo svi od djedica do klinaca dobro znaju kako se to radi i zašto.

Žac, Ivan, Tihomir i Mare otišli su u Bavarsku. Igleda da su Klacko i Ana promijenili plan, pa ih nažalost nismo vidjeli u Vratima. Kruno i ja u 7 h ušli smo u Nemšku. Nismo upenjani u sezonu, pa smo se složili da "Que Sera, Sera". Odnosno, ako do Nemškog turnca dođemo za dva, dva i pol sata, skrećemo u Dolgu Nemšku. Ako nam se pak učini da nam baš i ne ide, završavamo s Kratkom. Na Nemškom turncu bili smo u 9h15 i nastavili Nemškom grapom. Uslijedilo je prvo sranje (i jedino u doslovnom smislu), a nakon toga došlo je vrijeme da zadovoljimo znatiželju od lani. Kakav može biti smjer za koji i u vodiču stoji da se malo tko u njemu ne izgubi? Odlučili smo saznati.

Prvi problem predstavlja prelaženje Nemške grape u desno na Nemški steber, Naime, snijeg zahtijeva pristupne cipele, dok na boku desno od grape čekaju strmi kršljivi prolazi, ako ih pronađete, s penjačicama na pojasu i užetom na leđima. Još dosta niže identificirali smo previs na bridu Nemškog stebra ispod kojeg moramo proći na njegovu desnu stranu. Pogodili smo ga, tako bar reče jedan čovuljak što se našao prije njega. A jedan nas je dočekao i s druge strane (čemu?). Kasnije je već bila fora kad na određenim karakterističnim mjestima već cijelu dužinu ranije možeš pogoditi da te na kraju užeta čeka još jedan.

A sad da objasnim naslov. Evo jedne reprezentativne zgode. U vodiču piše da sljedeća dužina završava s policom po kojoj treba desno pod čvrstu bijelu stijenu s prirodnim prolazima i bogatu odličnim oprimcima, takvu da već jedva čekaš dalje. Mihelič je tu spjevao hvalospjeve u ni manje ni više nego 4 rečenice! Kruno kreće i našalimo se da me ne mora ni zvati gore dok mi ne pronađe jedan takav divan nastavak. :) Međutim, ničemu sličnome ni traga. Nastavio sam tamo gdje sam zaključio da je najlogičnije i uskoro shvatio (klin, nastavak smjera) da je to to. To je vjerojatno bio treći čovuljak - netko se malo zanio i sagradio ga naslonjenog na tu "čvrstu bijelu stijenu" i posve je prekrio. Nije ni čudno da se ljudi izgube uz takvo neslaganje opisa s realnosti. Rekao je jednom Gordan da mu se više ne penje Kratka Nemška jer je krušljiva, a ja sam ga čudom slušao, jer meni je djelovala OK. No poanta je u tome da ju je on penjao prije nego se "okrušila", vjerojatno od kakvih potresa. Njemu je "prije" i "poslije" bila nebo i zemlja, dok ja nisam ni znao za njenu nekadašnju ljepšu stranu. Izgleda da je ista stvar s Dolgom Nemškom - to više nema veze s vezom. Da me netko krivo ne shvati, nije nužno 50 m krša u komadu, no dovoljno je da svako malo dođe komad od 4-5 metara strmog krša bez mogućnosti postavljanja ikakvog međuosiguranja već posljednjih 20-30 metara. Osobno mi to nije neki gušt i svaki takav komad potrajao je dok ne bih ispipao najbolje oprimke i stopinke (manje loše od ostalih) i gib po gib nekako izgegao. A sve to uz apsolutnu sigurnost da nigdje nismo zaflaksali. Drugo, za one koji ne riskiraju kršljive dvojke nenavezani (taj sam, valjda), krš predstavlja i dodatnu zadršku kad treba napraviti štand. Svi su nam štandovi bili solidni, no izgubi se prilično vremena da se pronađe mjesto u tom sranju za zabiti solidan klin ili dva. Samo jedan štand napravio sam na dva odlična frenda, no tamo je stijena bila nekarakteristično čvrsta i imala izrazito pravilne pukotine. Kako je Kruno rekao, uopće nismo imali osjećaj za vrijeme, čovjek jednostavno ima što raditi, osim diviti se ambijentu i izbjegavati projektile.

Ima i par svijetlih točaka u cijelom smjeru - nekoliko lijepih i čvrstih dužina, onih težih. Zapravo, možda i ne tako "svijetlih" jer gdje god nije bio krš, stijenom su tekli potoci vode, a gdje je bilo prestrmo za potoke, bili su slapići. Treba li napomenuti da je voda bila hlaaaaadna? Očekivali smo tako nešto s obzirom na dosta snijega koji je pao par dana ranije i otapao se s vršnog platoa. Odozdo je i izgledalo da je skoro pola površine stijene gornjeg dijela Dolge Nemške crno. Nadali smo se samo da se smjer provlači između tih crnih fleka. Ludom radovanje. Anyway, mjesta na kojima se voda slijevala zapravo su najljepša i najčvršća mjesta u smjeru. I najteža, no sve je to ionako lagano, do IV. Glavno da drži! Voda je vjerojatno i razlog da je stijena na tim mjestima sasvim drugačija (valjda je isprala zemlju koja jedva još drži na okupu milijardu "kockica" ostatka smjera). U jednoj relativno dobroj dužini, Kruno je čak uspio staviti frend i 2 stopera tako prokleto dobro i "by the book" da je to trebalo slikati. No to je bila rijetka prilika.

Izlaz je opet bio priča za sebe. Jugova polica je jedan veliki bazen pijeska, nakošen prema van, a tamo gdje obično ljudi zbrišu (prvom prilikom, naravno) slijevalo se još par slapova i bilo crno jedno 5-10 metara u širinu. To je jedino mjesto za koje čak i u vodiču piše da je često mokro. Ostalo nam je pregacati snijeg i potočiće i produžiti još skoro 140 m desno po Jugovoj polici, do isteka na Plemenice. I tamo smo možda mogli i izginuti, ili barem ja, iskreno nemam pojma koliko je falilo, ali bilo je vrlo neugodno. Naime, zadnju dužinu povukao sam maksimalno prema gore da još navezani prođemo što više opasnog šodra i dođemo što bliže putu. Morao sam štandati na jednom stopperheadu, koji je doduše bio odličan, a i ispod je bilo lagano. No koliko god visoko da sam došao, ostalo je još 15-tak metara do puta za Kugyjevu policu. Krunu sam osiguravao još to malo, no budući da se dalje gore ne može štandati, razvezao sam se i Kruno je povukao uže da me riješi viška. Od onda mi je trebalo valjda još 5-10 min da prođem tih 15 m strmog šodra do putića. I ništa ne drži, glonđe su samo nježno posađene u pijesak, prijete da se stušte preko ruba, preko kilometar u dubinu. Podsjetilo me na najgore uvjete u HPD-jki, samo bez travki za koje se može uhvatiti i bez da se nož kladiva može zabosti u nešto koliko-toliko pouzdano. Podsjetilo me i na Vukovićev izvještaj iz Prusik-Szalaya, koma. I što još reći? Znatiželja zadovoljena, zaključak: jednom je dovoljno.

Nakon 11 sati uspona, silaz je bio opet milina kao i uvijek do sada. Odličan alpski ambijent, svjež zrak, slučajni posjet valjda nekoj staroj karauli, :) razmjena SMS-poruka s ekipom, pogled na Stenu iz drugog kuta... Silaz smo prilagodili tako da prođemo pod zapadnim dijelom Stene i izvidimo neke smjerove tamo, no pomisao da tim silazom moramo pristupiti, uh - morat ćemo se još raspitati.

Žacovom zaslugom, na povratku su opet svirali stari punk i rock klasici, između ostalih i pjesme s prvog albuma s prve kazete koju sam stavio u svoj prvi kazić - i vrtio dok se nije istrošila - Offspring, Smash. What in the world happened to us?

M.D.


created by: zeljeznicar @ 2007-07-08 19:26:00