 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Malo drugačija priča
From: "Gordan Budic" - [email protected]
Date: Tue, 26 Jun 2007 08:29:36 +0200
Da, malo drugačija, možda neobična. Svatko ima svojih uspona i padova. Ta dinamika čini život zanimljivim. Richard Bach me je davno naučio da bi život bez problema bio dosadan. A svi mi volimo pričati o našim uspjesima, našim usponima. Ovo nije takva priča. Ovo je priča o padu i neuspjehu.
Bližio se dugi vikend, četiri puna slobodna dana, bez obaveza, samo za mene. Poznati osjećaj. Svima. I, iako sam još davno riješio teško pitanje kamo na izlet?, stvari su se promijenile, i tko je otišao, otišao je na Korošicu bez mene. Moje koljeno ne zarasta kako sam se nadao, možda i zato jer sam ga ponovo skršio divljajući na skijama puno prerano. Kako bilo, nisam se osjećao spremnim za pravo penjanje. Ali kako penjanje nije jedina stvar u životu, povreda je otvorila toliko pomalo zanemarenih mogućnosti da sam se počeo osjećati poput djeteta u dućanu s igračkama. Ideje su samo navirale: odvesti Jakova u rudnike soli u Halleinu i u Salzburg, ili možda Beč, ili pak biciklom preko par prijevoja u Alpama, ima ih predivnih koje još nisam pedalirao..., ili možda ipak prohodati po brdima da zjačam nogu? Samo neke od... Jakov je riješio prvi problem tako što je odlučio s bakom i dedom otići na more. Onda je Marinko riješio i problem moje totalne iscrpljenosti od nespavanja zbog svega što bih želio napraviti, a ne stignem po danu, tako što smo nakon 9 mjeseci konačno dogovorili da u petak odemo u Graz po njegovu kuhinju, i to tek kad se probudimo! I tako sam, malo po malo, kovao pakleni plan, u subotu lagano put Alpa, predvečer se po Hanzovoj popnem na Mojstrovku, da isprobam nogu, u nedjelju se popnem Tapetu ili nešto slično u Prisojniku, ako noga bude OK, u ponedjeljak još napravim neku lijepu hodačku turu u kvartu u kojem sam k'o doma. Nekako sam u samotnjačkoj fazi, pa kad već sam lutam brdima, ipak mi je draže da bar donekle znam gdje sam, pogotovo s tom prokletom nogom!
I tako, stigao sam poslije kiše na Vršič, svi su se već razbježali, bilo je prohladno, divna promjena od zakuhanog Zagreba. Brzo sam stigao do mjesta gdje Hanzova ulazi u stijenu i počeo penjati, vrlo oprezno. Osjećao sam se dobro i ubrzo sam iskušavao nogu u stijeni pored sajli i klinova. Bilo je puno bolje nego sam mislio da će biti i to mi je dalo dobar filing. Na vrhu sam bio pred sumrak. Posvuda su me okruživali gusti crni oblaci, a ja sam stajao sam na vjetru, kao mnogo puta prije, na tom lijepom vrhu i gledao okolne vrhunce u oluji. Malo niže, kad sam skrenuo s puta, samo da dodirnem izlaz meni silno dragog Zahodnog raza, Jalovec mi se unio u lice onom svojom snagom koju mi je pokazao tako davno, prvi puta u tom smjeru, penjali smo u tenisicama i kratkim hlačama, a ja sam imao rukometaške štitnike za koljena... Par mjeseci poslije kupio sam prve penjačice... Uspomene naviru... Posljednji put na tom mjestu prošlog ljeta, isto pred večer, mrak se spustio dok smo na vrhu uznemiravali Austrijance u pripremi za bivak, a Mjesec je izlazio iza Prisojnika. No kako bilo, kako reče moj frend Toc, svatko ima pravo da se kreće i da bude kreten. Ja sam ispao oboje.
Silaz s Male Mojstrovke je malo dosadan, pogotovo u gornjem dijelu, bar što se tiče samog hodanja. Skijanje je druga priča, a i pogled uokolo. I evo konačno tog dugo odgađanog trenutka pada i neuspjeha. Razmišljao sam si lijepo o tome kako ću još prije spavanja napisati članak za jedan časopis, koji sam obećao predati do utorka, kako su me zamolili, i baš sam se sam u sebi osmjehnuo misli o tome kako se osjećaju novinari i pisci kad imaju rokove kod izdavača, kad mi je koljeno izletilo, bez obzira na ortozu, i našao se na stražnjci na kamenju! Bolilo je opako, ali se ubrzo smirilo i ja sam se sabrao, prestao psovati i polako krenuo dolje. Nakon par minuta sve je bilo OK, i blago sam se nadao da bih sutra možda ipak mogao penjati. Onda me stigla kiša, ništa posebno, ni prvi ni zadnji put, ali sam dolje kod sipara ipak odlučio ići dalje po stazi, umjesto da se sjurim. I onda opet, zdrava se noga poskliznula, bolesna prihvatila svu masu i naravno, nije izdržala. Mislim da me se čulo do Vršiča kako sam zaurlao od bola! Sabiranje na hrpu i psovanje sad je trajalo malo dulje. Kiša me prala kroz krošnje ariša, sjedio sam u blatu i nije me bilo briga. Nisam se mogao dignuti. A ipak, sve misli su mi bile usmjerene na to što sve sad opet neću moći! Bio sam jadan kao rijetko kad prije. Znao sam da ću se nekako dovući do auta, ali to me nije brinulo. Počela me loviti panika da više neću moći igrati nogomet, tenis, skakati po stijenama uz more, da se neću moći penjati, i najviše, da neću više moći skijati teške kuloare. Mislio sam dalje, OK, mir, nije to sve u životu, imaš krasno zdravo dijete, imaš dobre prijatelje, nitko ti nije umro, OK, je, ali dobro, starci su još tu i OK su, imaš krov nad glavom... Onda pogledam gore, kiša mi se slijevala na lice, i nasmijem se sam sebi. Bio sam sam. Pomislih, koliko sam puta ovako bio sam i sretan. Sad sam bio sam jer sam želio srediti neke misli, jer tako nam je malo potrebno da budemo sretni, a tako nam malo nedostaje da to ostvarimo! I ništa pametno nisam smislio, a još me i noga bolila! U prvom srednje, kad smo čitali Goethea, profesorica je rekla da se iz boli rađaju velika djela. Žiga je provalio da njega boli noga, a ništa od velikih djela, i odmah izletio iz razreda! Ista stvar sa mnom sada.
Nekako sam se doklatio do auta, bio sam skroz mokar (zahvaljujući Patagonia Ready Mix, jakni godine, koja drži vodu gore od običnog Adidasovog šuškavca s placa - vjerujte, imam ga i znam!), a onda prokleo modernu tehniku i šminkeraj s autima. Poklopac prtljažnika koji se automatski zatvara je ponekad super fora, ali sad je okinuo u kopču ruksaka i ponovo se otvorio, ja sam već bio u autu, onda sam popizdio, izletio van, stao na prokletu nogu... Treba li dalje što još reći?
U Erjavčevu sam došepao oko 9, 4-5 'rvackih automobila pred njom, ali baba me ošinula pogledom ko da sam joj oca ubil ko sem vprašal če ma še mau jote? Baš mi se jelo nešto kiselo i to bi me malo diglo, ali preostalo mi je samo da se okrenem, otklipšem do auta i vratim se doma. Bio je to svakako najkraći i najbrži izlet u te krajeve koji pamtim. Čak i Slovenci, koji dođu gore prije ručka, bi mi zavidjeli. Samo na brzini kojom sam otišao, ne na penjačkoj budućnosti.
I kaj da sad velim na kraju? Niti sam sredio misli i osjećaje, ni ponos i predrasude, niti sam što popeo, niti napisao onaj članak. Bar ne tu večer. Članak, mislim. Ali dobro sad, živ sam, nisu me rasturili na carini, čak se ni auto nije pokvario, i stigao sam doma. A sutra u nove pobjede, recimo, na tečaj heklanja...
Gordan.
created by: zeljeznicar @ 2007-06-26 08:31:00 / updated by: marko @ 2007-06-26 10:35:16
|
|
|
|
|
