 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Infinito Non-finito
From: Krešimir Klasan - [email protected]
Date: Mon, 28 May 2007 10:26:17 +0200
Protekla dva vikenda, barem u mom slučaju, mogla bi se nazvati dani Anića kuka. Tri dana penjanja i tri uspona preko stijene. Pretprošli vikend, 19. i 20.05., Orsat i ja uživali smo u idealnim uvjetima za penjanje, i malo manje u trenutnoj formi (barem ja). Penjali smo u subotu Forma vivu, Orsat naravno slobodno (na pogled), a ja 4 x Ao. Drugi dan smo penjali Lijevi tržički s Bridom za veliki čekić. Tu se umor već dobro osjetio. Orsat se poskliznuo i tako mu je propalo poglediranje, dok sam se ja probijao, s više tehnike nego što bi želio. Dlanovi su bridili, a noge još i više. Ahilova tetiva me u jednom trenutku tako bolila, da nisam mogao stati postrance na neku malu stopinku, nego sam morao staviti gurtnu u klin i stati nogom u nju. Poslije toga sam do štanda lijevu nogu postavljao samo na trenje. Moram napomenuti da sam u obe ture bio čisti klijent, i putujući vodič. Oba sam smjera, u nekim mlađim danima, već penjao, i to malo boljim stilom. Na silazu smo obojica zaključili da nismo u nekoj kondiciji, i da baš i nismo brzo penjali. Uslijedila je još poveća količina žalopojki o prolaznosti vremena, zdravstvenim problemima (uglavnom ja) i slavnijim, mlađim danima...
Za ovaj prošli vikend planovi su bili Vela draga ili možda Lukovo, koji su lagano otpadali, već u skladu s nejavljanjem dogovorenih partnera, što s otkazivanjem nekih drugih... i tako sve dok mi se u petak nije javio Domagoj s onim standardnim: Idemo nekam u Alpe? Naravno da mi se nije dalo tabanati par sati do neke južne stijene i gužvati s hrpom Slovenaca, a sve garnirano poslijepodnevnim pljuskovima. S obzirom da se Domagoju očajnički penjalo, popustio je u tome, da ja izaberem cilj. Procijenivši da je on dovoljno jak, a da ga malo tehnike neće zasmetati, u estetskokm doživljaju smjera, odlučio sam se za svoju davnu želju, smjer Infinito, opet u stijeni Anića kuka. Smjer je opremio i ispenjao Paolo Pezzolato, u pratnji svoje vjerne družice Sare, u trajanju od pet odvojenih dana 1999. Polazak je bio ispred Bille u 6 i 15, a penjati smo počeli negdje oko 10 i 30. Već prva dužina nam je dala do znanja da neće biti lako. Paolov 6a, a Domića je navinulo do drugog spita. Uz 3 odmora ispenjao je dužinu i lagano izrazio svoju nevjericu u našu misiju. Ja sam se, uz 2 navlačenja, dovukao kao drugi do štanda s lagano rastućim sumnjama i rastućom temperaturom okolice. U hladu je bilo sigurno preko 25°C. Slijedeće dvije dužine sam spojio i nekako mi je krenulo, ali je pogled na slijedeću 6b dužinu obećavao borbu. Domagoj se je izborio uz minimalno navlačenja, ali i uz popriličan utrošak vremena. Slijedeća dužina je jedna od poslastica smjera. Ide malo lijevo, pa gore i desno, pa opet malo lijevo, sve u potpunoj vertikali i sa tramvajcima. I kad već vidiš policu sa štandom, pojavi se potpuno glatki detalj. Štandati je bolje na spitovima od smjera Passanger, gdje možeš udobno zaleći na policu, dok je štand Infinita na desnom okrajku police, i nije ni najmanje udoban. Domagoj je u slijedećem cugu odjurio previše desno i napravio štand na zelenoj polici sa stvarno velikim drvetom, dok je drvo, koje predstavlja štand Infinita ipak malo manje. Prečkao sam opet 10-ak metara lijevo i ulovio spitove našeg smjera, ali nažalost i sunce. Temperatura je u tom trenutku već debelo prešla 30°, a štandovi su postali prilično neudobni (što je bilo i za očekivati, s obzirom na to gdje smjer prolazi). Mješavinom tehničkog i (neki put napetog - početak 9. cuga) slobodnog penjanja probili smo se još dvije dužine (na 70 metara penjanja od ruba stijene) kada smo pukli. Ja sam zihrao Domića glave naslonjene na štrik, i razmišljao kako mogu izvući ko prvi još jednu dužinu, i da onda mogu dalje samo prusicirati, kad sam čuo Domagojev glas 5 metara niže: Ja ne mogu više! Jel možemo absajlati u Brahma? Pogledao sam njega, pogledao prema gore, u liniju spitova slijedećeg cuga, zatim samog sebe i rekao: Idemo dolje! Pola sata kasnije našli smo se na onoj istoj promašenoj polici, sa koje smo u 3 dužine izašli preko Brahmovog smjera iz stijene. Jezici ko krastavci a usta suha, nismo čak ni izgorili, koliko je bilo sparno i vruće.
I tako Infinito je ostao non finito. Doći ćemo drugi put, ući ranije i bolje fizički spremi. Smjer je pravi i vrijedan ponavljanja, a o ocjenama dužina neću ovaj put. U svakom slučaju ulazni 6a će vam odmah pokazati u kakvoj ste formi.
Do novih uspjeha i neuspjeha (sve je relativno) pozdrav Klacko
created by: zeljeznicar @ 2007-05-28 10:31:00
|
|
|
|
|
