 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Penjački dvokorak
From: Krešimir Klasan - [email protected]
Date: Mon, 16 Apr 2007 12:58:55 +0200
Već se cijeli tjedan spremam napisati nešto o usponu u Loškoj steni. Da ne bi bilo zabune, ne radi se o The Loškoj steni, iznad Koritnice, već o Loškoj steni u dolini Kupe. Za Kuželjsku stijenu je čulo dosta ljudi, neki su čak i penjali u njoj, dok je Loška stena poprilična nepoznanica. Rijetki su čuli za nju, a ispenjali su ju još rijeđi, premda... Prvi zabilježeni uspon pripada članovima našeg odsjeka Dadi i Vavi, koji su davne 1972. ispenjali smjer sa lijeve strane Južnog brida, najizrazitijeg dijela stijene. Pod vršnim dijelom, 40 metarskom pločom, priječili su desno u jarugu i lakši dio stijene. Slijedeći je bio Stanko Gilić sa partnerima, koji je u dva odvojena dana 1976 ispenjao smjer, direktno preko Južnog brida, koristeći čak i ekspanzivce. Nakon 16 sati penjanja nastao je Smjer preko Južnog brida, ocjene 5,A2/4. A onda su došli Slovenci... Kad je još Mihev objavio skice i opise smjerova na net-u, Domić i ja zaključili smo da bi to bio idealan Uskršnji cilj. Ja sam se još jedno vrijeme zanosio idejom, o prvenstvenom usponu, ali s rukom u lošem stanju, nisam bio baš za neke egzibicije, a kad je Domić još rekao da će voziti i sve voditi, tko sam ja da odbijem takvu uslugu. No da skratim, na Uskršnji ponedjeljak odosmo mi tamo. Pristup je strrrm i ima ga za oko sat. Dvadesetak minuta po lijepoj širokoj stazi, i onda ničim izazvano, desno u strmu šumu. Malo se čovjek bedasto osjeća, jer hodaš po šumi, a ustvari gaziš strmi i z......i sipar, posut srušenim granama i lišćem. Pod ulazom u smjer je lijepa polušpiljica, gdje smo ostavili višak stvari. A onda je uslijedilo ono zbog čega smo i došli, penjanje. Moram priznati da smo smjer malo podcijenili. Nađe se u njemu i ponešto klinova, pogotovo u tehničkim dužinama, ali ih treba podosta i ponesti. Mi smo koristili cca. 8 raznih. Za slobodne dužine trebaju friendovi i čokovi. Posebno je fora predzadnja dužina, glatka ploča na bridu, sa ekspanzivcima. Meni je bila fora, ali ne znam kak bi ju Domagoj opisao Naime on je vodio sve teškoće, i rekao je podosta probranih riječi, pogotovo za krušljivi ulaz i puknutu ljusku. Nakon 8 i pol sati, stajali smo na vrhu i uživali u romantičnom zalazu sunca, s pogledom na dolinu Kupe. Onda je uslijedio silaz koji je ispao posebna priča. Priča koja je uključivala 45 metarski absajl, preko prevjesa sa slapićem, gubljenja staze, padanja po pristupnom strrrmom siparu, dok nismo izgubili markacije, kojih je tamo bilo. Zatim smo i dalje padali, po strmoj šumi bez staze, s jednom vondericom, a Domić s jednim štapom. Nakon 2 i pol sata dokopali smo se ceste i tek tu smo osjetili, da smo na sigurnom. Avantura je blizu, treba je samo potražiti. U prilogu je slika stijene, s ucrtanim smjerom. Slike penjanja ima Domić, pa kad ih jednog dana dobijem...
E sada sjedamo u vremenski stroj i teleportiramo se u slijedeću subotu. Ili možda u dan prije, koji je posložio kadrovsku križaljku, i odredio subotnju lokaciju. Orsat i Ana Bokulić, kao jedan navez, te Bojan Čobanić i ja, kao drugi, popunili smo Škodu feliciu, koju je negdje u Lici prestigala crna Toyota jaris, koju su popunili Mrzli i Hrvoje Jenei iz Velebita. Uslijedila je tradicionalna kava u Senju (čitaj WC), razmjena skica i polazak prema Lukovu. Komu? Čemu? Radi se o stijeni iznad podvelebitskog sela Lukovo, koju je otkrio Zero iz Rijeke, koji je, s partnerima, tamo ispenjao prve smjerove, a dva od njih i opremio spitovima. Pristupa je za oko 10 min jako strmog sipara, ili 15 minuta po stazici lijevo, pa po izohipsi desno do ulaza. Bojan i ja smo se bacili na prvenstveni, kojeg sam zamislio već pri izvidnici, dva mjeseca ranije. Mrzli i Hrvoje su krenuli, također prvenstveno, u izraziti greben u desnom dijelu stijene, dok su se Ana i Orsat bacili na ponavljanje Zerovih smjerova. Smjerovi RomaNicky i Napokon su ocjene 5c i opremljeni su spitovima, ali oprez. Po dužini od 30-ak metara ima 4-5 spitova. Veselo! Sva tri naveza ispenjala su smjer RomaNicky i mogu ga samo preporučiti, jedino je dobra upenjanost preduvijet za uživanje u njemu. No da se vratim onome zbog čega sam i došao na Lukovo. Nastao je smjer Čobanac. Ima 3 dužine na cca. 100 metara. Opremljen je sa 13 spitova, 4 klina i ponešto gurtni za pješčane sate. Ocjene po dužinama su 4c, 6a i 4c. S obzirom da je Bojan vodio cijeli smjer, a i na neke druge prijedloge za ime, smjer je dobio još i dobro ime! Mrzli i Hrvoje su također ispenjali svoj prvenstveni smjer, koji su, mislim, nazvali Luk i voda, ocjene do 5+, ali o tome će oni više na stranicama svog matičnog odsjeka. Za kraj dana su Orsat i Ana ispenjali prvo ponavljanje Čobanca, a pojavio se i sam Gospodar stijene Zero. Bilo je zabavno, lijepo i svima koji su trebali ići, a nisu, može samo biti žao. Al bit će još dana i stijena.
Pozdrav Klacko
Čobanac - Lukovo.net.JPG
Loška stena - Južni brid.net.JPG
created by: zeljeznicar @ 2007-04-16 13:06:00
|
|
|
|
|
