na slici: Iva Kaštela na Vršiču, izlazak iz Butinarjeve
foto: Martina Pehar, 02/2007

From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Fri, 13 Apr 2007 10:39:04 +0200

Iako je prošlo sasvim dosta vremena od zadnjeg vikenda, oglašavam se budući da sam za to već odavno pripremio fotografije. Dakle, Marko Vučinić i ja smo za uskršnji ponedjeljak naciljali Točila. Njemu se prvenstveno htjelo u "Mikro sumo", no ja sam lobirao i za "Gocce di pietra" budući da smo iz tog smjera posljednji puta bili zbrisali. A uvijek se valja osvetiti. Lobiranje je bilo čak toliko uspješno da smo radni dan započeli s odrađivanjem tog relativno friškog duga. Prva dužina smjera je lagana i Marko je brzo sređuje. E, a onda mene dočekuje ona druga koja nas je svojom (prividnom) glatkoćom i velikim razmacima među spitovima i bila uplašila. No, sad u nju ulazim bez nekog straha jer me Gigi i riječima i djelom uvjerio da i nije tako teška. Doista, prvi se sumnjiv detalj lako predaje. Zatim me čeka ploča sa sedam-metarskim razmakom među klinovima. Pokušavam direktno, ali baš i nije toliko trivijalno. Srećom, lijevo je pukotina koja je dosta podatna za čokove i frendove. Dva glatko ulijeću unutra i problem je sigurno i efikasno riješen. A odmah nakon toga mi se ispriječila kratka, blago prevjesna stepenica. Hm! Spit je nisko, a ispod je oštro narašpana polica. Dižem se koliko mi to sitni oprimici i stopinke dopuštaju, ali bez uspjeha. Pokušavam na drugu stranu, no također ćorak. Slutim da gore mora biti tramvajac, ali sam za njega prekratak. Možda da pokušam juriš preko tih oprimčića? Ma, ne mjeri mi se baš tvrdoća police. Ništa, gurtna u spit pa gazi po njoj, te je problem začas riješen. Iza toga pet-metarska, glatka priječnica u desno. Pipkavo, pipkavo ali ide. A odmah zatim izlazna ploča na delikatno trenje. Tu bi čovjek pao u zrak, ali bi pritom vjerojatno zapeo za uže koje mu dolazi s lijeva i okrenuo se naglavačke. Ne, ne želim riskirati takav luping i stvar radije rješavam kao i desetak metara niže. Marko je imao slične probleme kao i ja, ali je unatoč tome začas stigao do mene i odmah se latio posljednje, treće dužine. No, poučen onim što smo dotad prošli to je radio s velikim rešpektom. Zato mu za odrađivanje zadatka treba nešto više vremena nego obično. Ipak, pokazalo se da je taj cug lakši od drugog i puno sigurniji. I nikako nije VI+ kako stoji u vodiču. No, težina i nije bitna. Najvažnije je da je stvarno lijep i da je bila uživancija grabiti kroz taj vršni dio stijene.

Po absajlu ispijamo gotovo sve što smo imali jer smo u stijenu ušli oko podneva i sunce nas je bilo dobrano opržilo. A pri silazu hodamo ko' po jajima jer pazimo na poskoke i slične prastanovnike. Na cesti skidamo sa sebe svu željezariju i udaramo po hrani. A "Mikro sumo" čeka. Zaključujemo da nek' slobodno to i dalje čini jer se nama taj dan više nije družilo ni sa kakvim kamenjem. Taj smjer ostavljamo kao izgovor za idući posjet ovom krasnom kraju.

Neven P.

P.S.

Usput zazivam Klacka da se oglasi s nekim izvještajčićem s Loške stijene. Zagrepčani ondje nisu penjali barem već 20 ljeta i lijepo bi bilo čuti kakvo je stanje stvari. Jel' smjer lijep, stijena čvrsta. Molim i fotke, zahtijevan kao i uvijek.