 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Od Mediterana do Medi Terana
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Sun, 18 Feb 2007 21:58:33 +0100
U četvrtak popodne još slušam predavanje o protupožarnim mjerama (koje se iz mrske obaveze pretvara u nešto zanimljivo), te trčim na autobus koji me odvozi s Mediterana (sastavljeno). Ne stižem ni do zagrebačkog kolodvora a već me, negdje kod Rotora, otima Marko i ganja kući na brzo spremanje. Pola sata skupljanja opreme i hrane, utrpavanje stvari u ruksak i bez odlaganja hitamo prema Kamniškoj bistrici. Malo strepnje, jer domari su otišli kući a možda nisu ostavili ključ sobe u kojoj nam je bilo prenoćiti. Ipak, sve je u redu. Ključ u bravi, a na njemu ceduljica s natpisom: 13,5 eura po osobi. Petak, 5h ujutro. Ustajemo i po debelom se mraku vozimo prema Jezerskom i tovarnoj žičari pod kućom na Ledinama. Parkiranje, odabir opreme i odjeće, pa deri prema smjeru. Ali kako prilazimo stijeni, smisao cijele dosad opisane jurnjave polako i sigurno odlazi u nepovrat. Nama za petama troje Ljubljančana, negdje na polovini smjera vidimo dvojicu, a ispod nekog kamena pod samim ulazom iskobeljao se još jedan par nesretnika. Ali varate se ako mislite da je to sve. Dok stavljamo dereze i repetiramo alate, iz doline se prikrada još jedna poveća grupa. Ubrzo se ispostavlja da su to petorica Škota i jedan Janez - vodiči i klijenti. Ni dani u tjednu više nisu što su nekad bili! Jurimo, jurimo da se više nikakav vrag ne uvali u smjer prije nas. Prvi cug soliramo i začas se na idućem osiguravalištu guramo s troje Slovenaca i Škotom, kojeg u glavu umalo ne pogađa šrauba koja je ispala prvom navezu. Ipak, Markovi cepini za nekih petnaestak minuta počinju ljuštiti snijeg led u najtežoj dužini. Vala ga grabi taj đavo kao pravi delija! Opet malo gužvanja na drugom štandu, ali je nervoza popustila i ekipa pokazala svoje svijetle strane. Razmjenjuju se ljubaznosti sa susjedima: Slovenki koja mi visi nad glavom popravljam raskopčanu gamašnu, a Škot (zvani James) se prikopča na mene i započinje veseli razgovor o penjanju po svekolikom bijelom svijetu. Pada mi na pamet ona o tijesnoj kući i čeljadi. Eh, na kraju čovjeku čak postane i krivo što mora prekinuti tako ugodno društvo. Pržimo dalje i ubrzo smo u grapi iznad glavnih teškoća. Tek malo nelagode na njenom vrhu, gdje treba izgrebati put van preko dvije kamenčuge - tek blago posute snijegom. A onda još malo ugodnog pentranja kroz izlaznu, dobro osiguranu priječnicu i eto Medi Terana (rastavljeno)! A valja reći da su u njemu prvi put proplivale i dvije ribice, tj. moje zlosretne pirane. Za tih 350m stijene trebalo nam je oko 4 sata. Tko bi rekao, jer brzo je prošlo. Mukotrpniji dio počinje pri silazu. Dubok, korast snijeg u kojem ti često zapne noga, pa tresneš na ovu ili onu stranu, na ovaj ili onaj organ. Ma, dođe ti da se zamkom vežeš oko vrata i tako spustiš niz planinu. Ali te onda najednom obuzme napad (umjerene) racionalnosti, sjetiš se (recimo) Francekovih mudrolija o mirnom i dostojanstvenom držanju, pa odmjerenim korakom zdrav i čitav dođeš do podnožja. Slovenska te trojka za takvo ponašanje nagrađuje odličnim čajem s još boljim medom (taj nema nikakve veze s Teranom), pa nakon još par ležernih bacanja možeš u kućicu - u ovoj epizodi igra je siva Škoda. Njom par zavoja dalje do birtije i zaslužene nagrade, za koju već svi znaju da se sastoji u radleru. Ali pijem ga i nekako mi ne paše. Možda da oprostim onih par koje mi još od stoljeća sedmog duguju za ove ili one uslugice?
Drugi dio pripovijesti odvija se pod Vršičem, najprije u Mihovom domu. Onamo dolazimo oko 17h i tog se dana po prvi put hranimo. Krvožednom mi (kakav jesam) fali meso, jedina namirnica koju u onoj strci nisam uspio pronaći kod kuće. Marko uskače s nekim salamama i donekle spašava stvar. Dugu večer kratimo proučavanjem novog vodiča za zimske uspone po Sloveniji, te ćakulom sa simpatičnom domarkom. Od nje saznajemo da svijetli lik balkanskog poduzetnika cvate i u Deželi. Mislim na one koji su jeftino prigrabili razna poduzeća, obećavali brda i doline, a zatim zbrisali ne plativši svojim radnicima mjesece rada. Kaže žena da je više puta i sama tako prošla, kao i mnogi drugi u Jesenicama. Sad je uzela dom u najam trudeći se da preživi, mada je brda prije gledala samo na televiziji (malčice pretjerujem, ali samo malčice). Eto, tko hoće pomoći i usput boraviti u ugodnom prostoru, neka dođe! U subotu ustajemo oko 6h, jedemo krafne (barem ja) koje nam je ostavila domarka i odlazimo do ulaza u kanjon Male pišnice. Tamo se nalazimo s Ivom, Martinom i Vladom (tzv. mighty trio). Cilj nam je nekakva Misionarska grapa. No, proboj kroz guduru Pišnice nam baš i ne leži. Dva-tri puta prelaziš potok, pa ideš gore-dolje po strmim obroncima. A ispod tebe dvadeset-trideset metara visoke stijene preko kojih, ako se posklizneš, možeš i izmjeriti dubinu dolje hučeće vode. Uviđamo da smo slabo čitali kartu, seljaka još manje pitali, jer trebalo je ići markiranom stazom sa suprotne strane. Zato se nakon sat hoda okrećemo prema rezervnom cilju, tj. birtiji u Kranjskoj gori. A tamo svakom po želji. Meni, naravno, radler. Opet mi ne paše. Otpuštam im grijehe. A štafetu, i što se brda i što se pisanja tiče, predajemo novopridošloj trojki. Lep pozdrav!
Neven P.
Teran.JPG
Teran2.JPG
Teran3.JPG
created by: zeljeznicar @ 2007-02-18 22:06:00 / updated by: marko @ 2007-02-19 10:41:06
|
|
|
|
|
