 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Nepokoreno raskršće
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Wed, 31 Jan 2007 18:01:16 +0100
U subotu sam bio na penjanju u Moščenićkoj dragi, ali neka to opišu drugi. Ja ću se radije pozabaviti onim što se zbivalo u ovu nedjelju, te na pretprošlu Staru godinu.
Dakle, prvo friški događaji. Miki, Boris, Nada (sve sami RAK-ovci) i ja uputili smo se na Bjelolasicu. Za start smo kod "narkića" u Tuku sredili jutarnje piće, a zatim se pokušali autom probiti do čeke na kraju Matić poljane. Taj posljednji naum i nije bio baš najuspješniji zbog sasvim pristojne količine snijega, no dio pješačenja smo si ipak uštedjeli. Za nekih sat i pol smo već na Jančarici žvakali sendviče, te pijuckali najnoviju Mikijevu rakiju. No, najzanimljiviji dio izleta uslijedio je po spustu na Vrbovsku poljanu gdje smo naišli na prtinu iz Begovog razdolja, za koju je naš vrli vođa tvrdio da sigurno vodi prema Bjelolasici. To mi je otpočetka bilo malo sumnjivo, ali se "nis štel mešati". Tek sam nakon nekih pola sata hoda bio siguran da smo zgriješili, te ih nagovorio na povratak. Kad smo opet stigli na poljanu vidjeli smo da smo markirano raskršće i pravi put promašili za nekih sto metara, a prtina je vjerojatno vodila prema Samarskim stijenama. A usput sam uočio još nešto, naime to koliko nam je falilo do cilja za vrijeme jedne druge, mnogo dramatičnije i dosad neopisane dogodovštine.
Tu se, tako, vraćamo u nešto dalju prošlost, tj. na Staru godinu, 2005. Oko desetak članova AO-a dogovorilo se da će 2006. godinu dočekati na Jančarici. Među njih smo se htjeli uvući i Zrinka, Šegvići, Nada i ja. Međutim, naši su znanstveni gastarbajteri, vidjevši kakvo je bilo vrijeme, odustali već u Delnicama dok smo se nas troje preostalih pokušali probiti od Begovog razdolja. Prethodnici su nam ostavili prtinu, no ipak smo do koljena propadali u mokar snijeg jer su svi koji su tu dionicu prošli prije nas imali krplje. Ne treba ni spominjati da se pješačenje u takvim uvjetima i pod teškim ruksacima dobrano otegnulo, pa smo tek nakon 4h došli do Vrbovske poljane. A tamo su svoje vražje prste u cijelu stvar upetljali još mrak, snijeg i vjetar koji su u potpunosti izbrisali prtinu i onemogućili nam da otkrijemo kojim putem valja nastaviti. Pokušali smo mobitelima uspostaviti vezu s onima na Jančarici, no razgovori su se začas prekidali. Zato je najsigurnije bilo da se vratimo istim putem i odustanemo od cilja. Do auta smo pješačili narednih 4h i još se k tome pošteno smočili (svim gorotexima usprkos), a ja sam iz ruksaka čak bacio i dio hrane jer mi je bio pretežak za nošenje. U Begovom su nas, bez velikog pretjerivanja, gledali kao neke duhove. I sad, godinu dana kasnije, gledao sam to mjesto gdje smo odustali. Nalazili smo se na 20 minuta hoda od Jančarice, te na svega par stotina metara zračne udaljenosti (s raskršća se jasno vidi krov kuće). Da se netko od onih koji su bili gore sjetio da povremeno iziđe iz kuće te zavikne ili baci kakvu petardu, sigurno bismo se uz takvu pomoć lako snašli. Ali ne, baš nikome to nije palo na pamet. Umjesto toga su beskrajno kucali po mobitelima, za što se lako moglo znati da neće biti ni od kakve pomoći. Eto, ovo sam napisao u vjeri da će netko tko se ubuduće nađe u sličnoj situaciji iz te priče ipak nešto naučiti.
Neven P.
Jancarica.JPG
Jancarica1.JPG
created by: zeljeznicar @ 2007-01-31 18:16:00 / updated by: neven @ 2007-02-01 13:20:47
|
|
|
|
|
