Penjač: Rene Lisac
Gdje: abseil sa Stupa, Paklenica
Foto: Jelena Mazor, 11/2011

From: "Marko" - m [email protected]
Date: Thu, 02 Nov 2006 10:53:29 +0100

Rašomon

Rašomon. Priča bi bila drugačija da ju ispriča bilo koji drugi član naše male ekspedicije. Ovi su moji doživljaji, moja sjećanja i moje informacije koje većinom pišem iz glave. Ostavljam si za pravo da i neke informacije navedem krivo, premda mi to nije cilj. Isto tako, ovakva priča je ispričana vjerojatno već mnogo puta, pa se nadam da neće biti dosadna. Možda uspijem spojiti kombinaciju akorda koji do sada nisu spojeni. Ako ne uspijem, nemojte zamjeriti.

Priča je manje više poznata. Nakon pročitanih knjiga o alpinistima koji su se penjali na vrhove u najvećem planinskom lancu na svijetu i sam sam počeo sanjati o tome. Potom treninzi, trganje i onda je došao red i na mene. Idem u Himalaju. Ideja je Nevenu i meni bila popeti se na vrh Machermo koji se nalazi iznad sela Machermo. Dado je odabrao vrh, mi stil – što ljepše, lakše i brže. No, u Himalaji, na visini, ništa ne mora biti lagano, pogotovo za prvi put...

Kulturni šok u Kathmanduu, klasičnan let za Luklu, nesvakidašnje slijetanje i trekking prema Namche Bazaaru. Mala prljava zaigrana djeca, nosači svih starosti, prastara priroda i prvi pogledi na zasniježnjene vrhove. U Namcheu, plavom selu na padini, na visini od 3480 metara, počinju prve od nebrojenih bolesti. Mene standardno zahvati glavobolja i mučnina, pa proležim dan dok se ostali šeću. Dan poslije u Phortse Tengi, Neven tokom noći ispovraća sobu u dva navrata. Dok on i moja prijateljica Iva Šverko  ostaju u selu, mi ostali se upućujemo prema selu Machermo. Inače, nismo znali gdje se naš vrh točno nalazi. Naime, dozvolu smo dobili za vrh Machermo visine 6273 metara. Iz dana u dan mijenjali smo vrh penjanja kako smo dobivali informacije od lokalaca. S visinom su krenule i prve glavobolje ostalim članovima naše male ekipe. Ja sam pak imao i laganu temperaturu poslije svakog treka koja bi tokom noći nestala. U Machermu saznajemo što nam je s brdom – na kraju doline nalaze se dva brda, jedan s lijeve i jedan s desne strane. Po starim kartama, desni vrh je Pharilapcha (na koju se Dado popeo 2003.), a s lijeve Kyajo Ri. Po novim kartama, desni je Pharilapcha, a lijevi Machermo, dok je Kyajo Ri postao neki novi vrh. Postaje nam jasno da smo dobili dozvolu za vrh koji ne postoji, bar ne s tom visinom jer su svi vrhovi niži od te visine. Lokalci su nam rekli da neke ekspedicije idu na jedan vrh, a neke na drugi, dok svi nazivno penju isti vrh. Poslije smo saznali da je jedan engleski navez penjao u grebenu Pharilapche imajući dozvolu za Machermo. Na kraju se odlučujemo za lijevi vrh, koji smo otpočetka i planirali. Standardno smo otišli i na aklimatizaciju, dok su se zaostali članovi kretali prema Machermu. Prve glavobolje su pratili i bolovi u želucu (vođa Dado), dok je na Ivu Kaštelu pri instaliranju base campa počela ozbiljno mučiti visina. Sva sreća, tih dana je u Machermu trebala biti otvorena bolnica, pa smo nagovorili Ivu da ode na pregled zbog zabrinjavajućrg stanja u kojemu se nalazila. Dan poslije posjet je ubilježio i Neven zbog problema s trbuhom i temperaturom, a poslije još jedne aklimatizacije i ja, zbog visoke temperature i opće slabosti. Iva K. je imala visinsku bolest, Neven upalu mokraćnih kanala, a ja virusnu infekciju želuca. Dado je užasno mučio trbuh, ali se stari lisac nije dao u bolnicu. Anita je jedina bila čitava, dok je moja prijateljica napustila našu ekipu i samostalno se uputila na kružni trekking preko Kala Pattara. U base campu je atmosfera od silnih bolesti bila na nezavidnom nivou – svi smo bili na nekim lijekovima osim Anite. Dado i ja smo imali pored svega i trčkalice. Vrijeme nam isto nije služilo jer su se na kraju doline svaki dan oko devet sati navlačili oblaci koji su totalno zatvorili oba brda. Kada bi htio penjati prvenstveni smjer u Himalaji u koji si prvi put, a silaz ti nije jasan i znaš da ti treba barem dva dana, onda te ti oblaci ubijaju u pojam. Nakon uspostavljanja high campa i obitavanja u njemu jedan dan, Dado odlazi natrag u Kathmandu, dok Iva K. i Anita se upućuju na kružni trek. Neven i ja ostajemo, provodeđi vrijeme ispod dva seraka, skupa sa kuharom. Naime, šerpe su digli high camp u magli ne vidjevši gdje ga postavljaju. Od izvidnice brzo odustajemo, jer nakon prijeđenih 200 metara ulaznog dijela smjera ništa ne vidimo. Magla. Planiramo ući drugi dan, ali navečer pada nekoliko centimetara snijega, a tokom noći se izmijenjuju oblaci i zvijezde. Nije da zamišljamo kao uživanciju penjati prvenstveni u zasniježenjoj stijeni, a nije da se i osjećamo snažni nakon par dana življenja na juhi. Totalna demotiviranost. Ležimo pod brdom o kojem sam sanjao godinu dana, za koje sam trenirao kao budala i ne osjećam ništa. Nemam potrebu da se popnem. Imamo još svega par dana vremena i ne stignemo se ići odmoriti u dolinu. Sada ili zbogom. Preusmjeravamo se na drugo brdo, Pharilapchu, po puno lakšoj liniji. Položaj high campa nas drži napetih živaca. Po svakoj buci pogledavamo van i istrčavamo na što se Šerpe samo smiju. No, mi smo uvjereni da je vrijeme da preselimo camp, što ubrzo i činimo. Odmor i spavanje. Dižemo se u dva ujutro i krećemo na Pharilapchu. Dva sata pristupa po nezahvalnom terenu, jedna nabijena potkoljenica, užasna bol, hladnoća i pod ulazom smo. Krećemo nenavezani po tvrdom snijegu blagog nagiba, potom malo po razbijenom stijenju, malo leda, ponovo snijeg. Nismo prošli ni 200 metara i slamamo se. Jednostavno nemamo dovoljno volje za to. Tolika je uživancija penjati doma, sa puno većom elegancijom i puno manjom nezgrapnošću. U Himalaji je potrebna ogromna volja, a razloga za odustajanje ne trebaš puno. Doma je penjanje totalna suprotnost. Boriš se sam sa sobom protiv visine - u Himalaji, penjanje je patnja. Sigurno da je put puno teži, ali vjerujem da je i dostizanje cilja puno veća nagrada. Nadam se da ću to jednom spoznati. Odustajemo. Okrećemo se. Onaj početni elan, zamijenio je ogromni umor te s puno muke dosežemo high camp, a potom i selo Machermo. Dosta nam je svega, želimo biti teleportirani doma, odmah. Ne želim više gledati ni ova prekrasna brda ni diviti se lokalnim manirima i običajima, ni provesti u Nepalu još 10 dana. U Machermu se odmaramo, razmišljamo što smo dobro napravili, a što loše te pjevamo: ''Ovo mi je škola i drugi puta ću drugačije...'' Vraćamo se natrag po malo drugačijem treku, nalazimo se ponovo sa Ivom K. i Anitom, provodimo odličnih nekoliko dana u Kathmanduu te letimo doma. Doma.

Drugačija su visoka brda, i nije loše da ako ideš prvi put da odabereš neko jako poznato brdo, i nije loše ako to bude klasična ekspedicija sa puno ljudi i fiksanja, i nije loše ako postoji doktor na ekspediciji, i nije loše ako se penješ sa nekim tko se tamo već penjao, i nije loše ako treniraš na Humar-Twight način.

Lijepo je biciklirati Medvednicom u jesen, jednako kao i penjati se na Kalniku. Poznate ceste, putovi i smjerovi. Lijepo je biti doma. Kada se sjetim Macherma, osjećam naivnost, neznanje, možda pomalo i ljutnju. No drago mi je da sam konačno otišao tamo – sada znam kako to tamo funkcionira. Bogatiji sam.

Za kraj, naravno, zahvala sponzorima, bez kojih, vjerujem, se ne bi otputili u Nepal: DAN-JAR, neimenovana tvrtka iz Zagreba iz industrije laboratorijske opreme, časopis Meridijani, PD Glas Istre, Dietetika Biomarket

Toliko od mene, slike na projekciji.

Pozdrav, Martinović Marko

P.S. http://www.adventure-sport.net/index.php?option=com_sport&task=article&id=2449§ionid=63&rid=2 (M. D.)