Turni skijaš: Vanja Starčević
Gdje: Dolina triglavskih jezer, priječenje poboćja pod V. Zelnaricom
Foto: Rene Lisac, 02/2011

From: "Klacko" - [email protected]
Date: Tue, 9 Sep 2003 23:37:39 +0200

Ovaj vikend su se nakon dugo, dugo vremena okupile jake alpinističke snage na Kleku. Željezničar je bio dostojno zastupljen i u muškoj i u ženskoj konkurenciji. Došli smo prvi i zadnji napustili mjesto zločina. U subotu ujutro, kao prvi, došli smo Marko Dukši, Marko Martinović i ja, te se, nakon kraće konzultacije, mene sa mnom, otputili u Damuzovu plafonjerku sa mogućim nastavkom, ovisnim o brzini našeg napredovanja. Prvu dužinu je napao Dukši (čitaj: ja sam mu ju uvalio) i u svom je stilu, jako i polako, manje više suvereno odradio. Slijedeća dužina bila je Miškova (te dužine sam se jedine sjećao kao krušljive), i on ju je, spominjući nekakve bolove u želucu i slabost, odradio s ocjenom ističe se. Nakon takvog performansa mojih partnera nisam imao nikakvog izbora nego da I ja popnem nešto kao prvi. Treća dužina je najljepša, i na najtežem mjestu sadrži dva spita, pa je bilo logično da sam si ju narihtao. Hrabro sam ju odanulirao, i ponesen tim uspjehom, isto napravio i sa kvazi ključnim stropom, i četvrtom dužinom (ustvari je najteže mjesto početak treće dužine, odmah iznad male gredine). M. & M. su dojurili za mnom, sa zaključkom, da je Klečki 6+ dosta teži od 6a na penjalištu, i da će oslobađanje Damuzove ostati za neki slijedeći pokušaj. Vođeni stručnom procjenom vremena: "Sunce je tek malo prije zašlo iza ćoška! Možda imamo vremena i za Brankov!?!", procijenili smo, da imamo vremena, za izlaz po zadnja dva cuga Brankovog smjera. Naravno uz uvijet male modifikacije pravila slobodnog penjanja, u pravilo: slobodno se uhvati za sve što možeš, samo da se brže penje! Rečeno – učinjeno! I koliko je prva dužina iznad gredine bila lijepa i brza, toliko sam se u izlaznoj napatio I prestravio. Toliko klimavih ljuski i prislonjenog kamenja, rijetko se nađe i u cijelom alpskom smijeru. Za početak sam sa kompletom savinuo ušicu prvog klina u dužini, da bi zatim, kao prvo međuosiguranje, ukopčao zajedno kajlu I friend. U slijedećih dva metra sam zatim zabio dva klina, što mi je dalo hrabrosti da uz puhanje, psovke i primisli tipa "kaj mi ovo treba?" izguzim ( jer se to drukčije ne može nazvati) slijedećih desetak metara, da bi se, na samom izlazu iz vrlo uskog kamina zaglavio. Nisam mogao ni gore, ali na svu sreću, niti dolje. Razvila se je prava bitka u kojoj je najgore prošao moj Camalot br.3, kojem sam ručicu za zatezanje, progurao preko štitnika te je on ostao blokiran u potpuno otvorenom položaju. To naravno nisam primjetio, sve dok se nisam, isčupavši se iz kamina, dokopao čuvene dilfer pukotine, kada sam viseći na jednoj ruci i sa zaglavljenom jednom nogom, odlučio upotrijebiti nesretni friend za međuosiguranje. Ponovo se razvila bitka, ovaj puta između mene i jadnog camalota. U vrlo neugodnom položaju borio sam se dvije minute, ne bi li osposobio napravicu za djelovanje, što naravno sa jednom rukom nikako nije išlo, da bi tek onda pogledao okolo i shvatio da postoji stopinka i sa druge strane stijene, i da se tu može sasvim lijepo stajati u raskoraku. Phuu, spas u zadnji čas! Ruke su mi počele polako već otkazivati. Izašavši iz joga položaja, puno lakše sam vratio neposlušnu napravicu u radni položaj i olakšano zadisao. Ostatak cuga nije bio neka velika promjena, prislonjene ljuske, rijetki "klimovi", četiri prijelaza lijevo – desno po žlijebu ne bi li se dobilo isto toliko metara na visini i ukopčalo još jedan loš klim! Uglavnom u 7 I 20 navečer po-bijednici Klekove stijene izašli su na vrh, i praćeni rosuljom požurili na zasluženu večeru. U domu nije bilo nikoga, od najavljene velike ekipe, pa smo sami morali popiti butelju Bolskog plavca i dvije velike konzerve rogonje, što je rezultiralo padom u krevet već prije 23 sata. Oko ponoći počeli su kapati, prvo Jasna Zidarić i Ana Bojko, a zatim njen buraz i Marko Didak, ali je već bilo kasno za tulum.

U nedjelju, ujutro, počela nam se ekipa ojačavati. Prvo su se pojavili Dado i Akac. Zatim su došli Sanda i "neka mi oprosti-neznam mu ime" iz Velebita. A zatim još malo legendi: Čuja, Žarko i Barba, sa kojima je došao (za sada još bez statusa legende) Domagoj Pintar. M. & M. su ispenjali Dragmanicu. Dado i Akac su ponavljali HPD I List. Čuja, Žarko i Pintar su dokrajčili spitanje Bolečine (9-). "NMO-NMI" I Sanda su penjali Glavu. Jasna i Ana su odradile Omladinku sa Akčevom varijantom, dok su Domagoj i Marko Didak uživali u S.V.O.S.-u i spominju nekakav hex br. 10 za eventualne ponavljače. Barba i ja smo završili opremanje Ogledala. Smjer se nalazi u Zapadnoj stijeni Kleka i u sadašnjem izdanju ima dvije dužine do spoja sa Listom. Prva dužina je ocijenjena sa 6- ( iako sam ja skloniji ocjeni 6), i osigurana je sa 8 spitova, 2 klina i kevlaricom kroz pješčani sat. Početak smjera je osiguran "alpski", a tu je i kriterij za slobodno ponavljanje. Tko popne ulaz slobodno popet će i ostatak! Druga dužina je, blago rečeno, travnata i puno lakša. Detalj petice odmah na ulazu, a ostalo 3-4, sa 5 spitova. Izlaz je po zadnjoj dužini Lista. Na kraju smo smjer popeli i Barba i ja (neslobodno), i Čuja i Pintar (slobodno). Lijepi izlet smo završili pićem kod Pepića (Frankopan nije radio). Ako je to uopće potrebno napomenuti, vrijeme je bilo idealno za penjanje!

Baš mi je danas išlo pis/r/anje, pa je izvještaj poduži, al nema veze. Bitno je da smo se lijepo proveli! Pozdrav Klacko!