 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Dedeman ili Araratlija
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Fri, 8 Sep 2006 19:52:44 +0200
Evo, za početak, jednog kraćeg i raštimanijeg izvještaja o usponu na Ararat. Nadam se da ću kasnije napisati malo dužu i sređeniju pripovijest i uvrstiti je među "Lovačke priče", kako bi moja iskustva mogla poslužiti budućim putnicima u te krajeve. A naslov ove poruke posuđen je od natpisa (ne znam što doista znači) koji su organizatori stavili na majice koje su podijelili svim sudionicima pohoda, te od Vukovićeve zgodne kovanice.
Dakle, do svega ovog došlo je na poziv Turskog planinarskog saveza koji je na Araratu organizirao dernek povodom 125-godišnjice Ataturkovog rođenja. Uz mene su boje HPS-a predstavljali naš Djuk, te Leptir iz "Velebita". Njih su dvojica, s još trojicom pajdaša, na odredište stigli malo zaobilazno - preko južne Turske i Irana, gdje su se popeli na nekoliko četiritisućnjaka i Demavend (5670 m). Ja sam, pak, letio dokle se letjeti dalo (tj. do Erzuruma) i onda se još nekih 5h truckao po prašnjavim cestama istočne Turske. U mjesto iz kojeg kreće uspon (Dogubayazit) dospio sam navečer 25.08. Za idući dan već je bio zakazan nekakav program. Zato sam odmah po ranom buđenju počeo tražiti gdje bi se to hadžije iz Turskog saveza mogle kriti, budući da na pozivu nije bilo naznačeno kamo točno treba doći. No, niti jedno dva obilaska cijelog gradića nisu rješavale taj misterij. Nitko od mještana nije o tome imao ni najmanjeg pojma. Pomoglo mi je tek sms-iranje Jozingu koji je istom takvom događaju prisustvovao godinu dana ranije. Ipak, olakšanje što sam konačno našao organizatore trajalo je kratko. Ubrzo sam, naime, saznao da su cijeli događaj, ne obavijestivši ama baš nikog, najednom odlučili pomaknuti za dva dana kasnije. To je bio velik problem i meni i još nekim strancima jer nam je zbog toga trebalo promijeniti avionske karte i za to Turkish Airlinesu platiti solidan harač. A Bugare je, uz to, čekalo i dodatno iznenađenje zato što jednog člana njihove grupe nisu htjeli pustiti ni da prismrdi na Ararat stoga što je armenskog porijekla. Ništa, ljudi se jednostavno pokupiše i odoše u neka druga brda. A mi preostali započeli smo s dvodnevnim natezanjem s gospodom funkcionarima oko svega i svačeg. Do glavnog i odgovornog spahije nije se ni moglo doći (a baš je cakano izgledao u svilenom odijelu u kojem se vazda špancirao) jer je na svaki pokušaj prilaženja samo odmahivao rukom i pokazivao na svoje janjičare kojima smo se imali obratiti. A oni su se, pak, neprekidno izgovarali da za te stvari trebaju pitati njega. Eh, više se ne sjećam detalja svih tih pregovora ali znam da sam jedno pet-šest puta odustajao od uspona i opet se za njega odlučivao. Činjenicu da sam konačno otišao trebam prvenstveno zahvaliti Leptiru i njegovim kombinacijama, ali i simpatičnom vođi uspona Hasanu (ljubitelju votke i žena) koji je uspio izboriti nešto mekši stav organizatora prema mom slučaju (tražio sam raniji povratak).
Ukratko, ta je početna faza trajala dobra dva dana. Od spomenutog sam pregovaranja i spletkarenja uspio ohanuti tek u dva kraća navrata koja sam posvetio posjeti saraju Ishak Pashe, zanimljivoj tvrđavici na obližnjem brdu. Pravi uspon započeo je 28.08. ispred "glavnog štaba", ukrcavanjem u neke prastare kamiončine. Ali ovi nas i nisu baš daleko dopremili: tek do žandarmerijske kasarne na ulazu u grad, gdje su nas zadržali dobrih nekoliko sati. Olakšavajući moment bio je tek to da su nas pustili u svoju kantinu u kojoj smo se mogli okrijepiti jeftinim pićem. A razlog tog čekanja bio jest da su se prepali da će Kurdi pokušati osujetiti pohod naše družbe koji je, kako sam već spomenuo, bio posvećen veličanju Kemal Pašinog lika i djela. Čak je, navodno, baš taj dan tik iznad prvog logora eksplodirala bomba koja je pokrenula kamenu lavinu i oštetila par šatora koji su se ondje zatekli. Malo je falilo da cijeli uspon bude prekinut. Srećom, to se ipak nije desilo. Kamioni su nas doveli do 2100 m, gdje smo se iskrcali i većinu opreme natovarili na konje, mule i ostale nesretne četveronošce. Jedino su se neki škrti dvonošci oslonili isključivo na svoja leđa, no to ih je kasnije i koštalo.
Prvi logor na 3200 m dosegli smo brzo, za neka tri sata laganog hoda po velikoj prašini. O toj se fazi nema mnogo što uzbudljivog reći: postaviš šator, kuhaš i čekaš da se smrači ne bi li kako ubio oko. Ujutro opet spremanje i tovarenje opreme na jadne mule. No, sad je već bila važna taktika predstojećeg uspona. Naime, drugi logor na 4200 m oskudijeva pristojnim prostorom za šatore, pa valja gore stići brže od ostalih. Toga se latio Leptir koji kreće prije svih i za neka 2 sata osvaja finu poziciju. Djuk i ja glumimo dobre sudionike i vučemo se prašinom skupa s ostalima. Za neka tri sata i mi smo gore, te se pržimo na jakom suncu i pijemo sve što se piti dade. A Leptir je već bio sam odjurio na vrh i dohvatio ga u iduća dva i kusur sata. I opet dosadan i dug dan: čekaš da prođe vrijeme i da odeš spavati. Tek sam tu i tamo napravio koju fotku, da se nađe.
Dobra vijest za mene bila je da Turci odlučiše skratiti uspon i obaviti ga u tri dana, što je značilo da mogu stići na avion i bez izvođenja bijega od njih - koji smo isplanirali još u dolini. Vršni uspon započeo je iza ponoći. Djuk i ja smo krenuli sat kasnije od ostale raje, uzdajući se u svoju bolju spremu. On je na takvo mišljenje svakako imao pravo, no ja baš i nisam. Ubrzo sam počeo gubiti dah i zaostajati za njim. Uhvatila me visina: glavobolja, mučnina i pojačano udaranje srca. Ipak, unatoč toga sam uspio prestići par desetaka jarana iz glavne grupe. Ali bilo mi dosta teško. Nekoliko sam puta pomišljao na povratak, pogotovo kad mi je postalo i hladno. Ništa, umotao sam se u sve svoje kaftančiće i nastavio. Za nekih 5h došao sam na vrh (5137 m), onako starački stalno zastajkujući. Gore sam opalio par fotki i brzo se okrenuo dolje, da dođem do normalnog daha. Za dva sata stigao sam u drugi logor, malo odležao, pokupio sve stvari i nastavio na niže. Ohanuo sam i kod prvog logora, malo se prepavši vojnika koji su pod punom spremom ležali u rovovima oko njega. A zatim sam se zaputio do ceste na kojoj sam par sati čekao kamione i ostatak grupe. Ma, nije mi to bilo teško. Glavno je bilo da sam dostigao cilj i bio siguran da ću na vrijeme dospjeti na avion i u Istanbul. O kasnijim zgodama drugi put.
Neven P.
Ararat iz ravnice.JPG
Prvi logor.JPG
Vrh Ararata.JPG
created by: zeljeznicar @ 2006-09-08 20:06:00 / updated by: neven @ 2006-09-08 20:31:24
|
|
|
|
|
