 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Iof Fuart
From: "Neven Petrovic" - [email protected]
Date: Thu, 17 Aug 2006 20:53:58 +0200
Isprva sam razmišljao o nekom "literarnom" naslovu za ovaj izvještaj. Na
pamet mi je palo "Julia ili nova ...", ali nisam mogao smisliti nastavak.
Moglo je biti i "Jedna Markova ljubav", no to mi je zvučalo nekako
patetično. Onda mi pade na pamet: zašto se ne bi zvalo samo po planinčugi
koju smo posjetili? Zvuči dobro, kao da su je krstili po nekakvom lokalnom
hadžiji koji je na tamošnjim livadama hapao svaku pastiricu, ovce, koze i
sve ostalo što se miče (uostalom, vidi prvu fotku). Tako je taj prvi problem
riješen, led probijen.
A sad još valja reći što se gore (a i dolje) zbivalo. Glavni krivac za sve
jest Vučinić, koji iz sve snage navaljuje na Zapadne Julijske kad god može i
stigne (zato onaj drugi, odbačeni naslov). Iako prognoza baš i nije bila
sjajna, on se nije dao smesti već je Orsata, Nadu i mene uporno nagovarao da
na izlet krenemo u ponedjeljak popodne. Kao, taj će dan još malo kišiti a u
utorak nas čekaju med i mlijeko. Ali kiša nas je prala kroz cijelu
Sloveniju, a veliko finale priredila je navečer - baš kad smo počeli hodati
prema rifuggio Corsi, našem prvom cilju. Naravno da smo u dom došli skroz
mokri, te nam je glavna briga cijeli ostatak dana bilo presvlačenje i
utopljavanje. Odnosno, ovo prvo važilo je samo za one koji su ponijeli
rezervnu odjeću. Neki koji to nisu učinili, sušili su je na sebi u vreći za
spavanje (pogodite o kome se radilo).
A utorak je uistinu donio bolje vrijeme. Oblaci su se tu i tamo navlačili,
ali bilo je to mila majka prema onom što smo doživjeli dan prije. No, kiša
je toliko smočila stijene da baš nikakvo penjanje sa sjeverne strane nije
dolazilo u obzir. Srećom, na raspolaganju smo imali jedan (u vodiču veoma
nahvaljen) smjer po južnom bridu nekakvog 150-metarskog tornja u blizini
doma. Ali niti u njega nije trebalo žuriti, pa smo udarili po delicijama
koje su se nudile u kući. Od njih osobito preporučujem gigantski i stvarno
ukusan kapućino. Kad ga je Marko donosio, prvo sam pomislio da je uzeo
kakovu čorbetinu - tolika je porcija bila! U akciju smo krenuli tek negdje
oko 11h, kad smo potrošili sve izgovore za ljenčarenje.
Prva dužina nije vrijedna spomena, obična šetnja. Ali je druga već bila
izazov. Najprije ponešto pipkava priječnica, a zatim uzak i prevjesni kamin
ocijenjen s IV+. Orsat je u njemu izgovorio najljepše riječi koje zna, a svi
ostali smo gnjavažu riješili hvatanjem za komplete. Ukratko, podcijenjeno.
Iduće tri dužine bile su razvedene ali dosta, dosta strme. Ponekad ni u
15-tak metara gotovo pa okomice nije bilo lako postaviti međuosiguranje. Hm,
nije mi to uvijek prijalo. Ipak, sve u svemu, smjer je veoma lijep. Stijena
je klečke kvalitete, što po meni znači dovoljno čvrsta. Silaz traži pola
abseila, pola otpenjavanja kroz jarugu između tornja i glavne stijene.
Lijepo je što je sve markirano i opremljeno, bar gdje treba.
Imali smo ideju da poslije smjera isprobamo i neke frikerije odmah do njega,
ali volje za izvedbu baš i nije bilo. Radije smo sredili račune u domu
(priznali su nam popust na iskaznice HPS-a), popili ponešto, te se drugom
stazom spustili u dolinu i do auta. Kako se vrijeme na kraju skroz
proljepšalo, iskoristio sam to za bjesomučno fotografiranje. Valjda uskoro
pogledamo i dijače.
Neven P.
Iof Fuart.JPG
Rifuggio Corsi.JPG
Spigolo sud.JPG
created by: zeljeznicar @ 2006-08-17 21:11:02
|
|
|
|
|
