gdje: Paklenica, Anića kuk
smjer: Klin, A1, V+, 350m
foto: Marko Dukši, 01/2005

From: "Trpimir Jakovina" - [email protected]
Date: Mon, 31 Jul 2006 12:45:52 +0200

dodao sam tekst naknadno jer nije prošao kroz automatiku mv.

Iako mi nije bila namjera pisat izvještaj eto, reko, nek se nađe. Još proljetos je pao neki preliminarni dogovor između Silvije, Tomislava, Siniše i mene da odemo na neki konkretniji izlet. Tako smo se odlučili za Dolomite. Sve je išlo po planu i dogovoru, skoro. Naime, Silvija se dan-dva prije razbolila i, na žalost, nije mogla ići, a budući da nas je ostalo troje, Tomica je također odustao. Iz solidarnosti. Znali smo da se u Dolomite sprema još jedan auto Velebitaša. Igrom slučaja su i oni imali sličnih problema pa samo nakon nebrojenih peripetija naposljetku uspjeli skrpati 2 naveza.

Prošlog ponedjeljka, u cik zore (oko pol 12) krenuli smo Bojan (Bobo), Gruba, Siniša i ja. U češkom stilu, diesel smo natankali u deželi, a onda smo još u BTC-u napunili auto tijestom, paštetama, pivom i ostalim esencijalnim potrepštinama. Uzeli i 3-4 kruha. Crna, da potraju. Na granici nas nitko ništa nije pitao iako smo definitivno izgledati kao netko tko ne ide trošit pare u EU nego se ide pošteno klošarit. Bojan i Gruba na zadnjem sicu jedva su se međusobno vidjeli od hrpe stvari između njih a Siniša je na suvozačkom mjestu malo virio ispod hrpe karimata. Dosta smo se sporo vozili po lokalnim cestama jer smo izbjegavali autoput tako da smo u Cortinu stigli već prilično kasno. Prespavali smo blizu doma ispod Cinque Torri. Kako smo zalegli po mrklom mraku, nismo niti bili svjesni gdje se mi to nalazimo. Tek kad smo s prvim zrakama sunca otvorili oči, ispred, iza i oko nas pružio se najveličanstveniji pogled koji nam je tada mogao biti serviran; brda, vrhovi, stijene, zelene livade, svjetla Cortine u dolini i 5 ooogromnih tornjeva. Nakon nemrsnog, ali ne i po snog doručka bacili smo se na posao. Siniša i ja smo išli na sigurno. Prvo smo popeli Via "delle Guide" (IV+). Izlazi na vrh tornja sa velikom i skoro horizontalnom policom koja potsjeća na terasu ili balkon sa preludim pogledom. Za to vrijeme su Gruba i Bobo riješili Via "Olgu" (V+) u Torre Grande i čini mi se "Dibona Corner" (IV+) u Torre Barancio. Na kraju smo svi zajedno ispenjali "Lusy-Pompanin" (IV-) u Torre Lusy. Smijer nije težak po sebi, ali ga blago neugodnim čine izlizani grifovi od ful čestog penjanja i rijetko međuosiguranje na nekim dijelovima (koje je ustvari dosta bogato i gusto s obzirom na ostale smjerove, što smo doživili malo kasnije). Popodne smo sjeli u auto i odvezli se još nekih 70ak km do Passo Sella-e, i digli šatore na obližnjoj livadici. Mjesto je bajkovito; šumica, potok sa slapovima, a sve okruženo tornjevima i stijenama. To je mjesto gdj e svi živi spavaju. Kada padne noć niknu deseci šatora, a ujutro nestanu svi. Osim naših. Nama se to nije dalo radit, pa smo ih zavukli malo dublje i pustili ih tamo.

Trećeg dana smo krenuli prema Piz Ciavazes-u. Odlučili smo se za "Little Micheluzzi" (IV+). Nakon pristupa i svih priprema skonto sam da su mi penjačice ostale u autu. Ništa. Oped dole, pa nazad, a 12 sati, 32 stupnja, pripeka. Već sam izgubio volju za ičim a još nismo ni ušli u smijer. Prilično izbezumljen krenem vodit prvi cug, a Siniša pita: "a da frikamo?". Mislim si ma nismo sve do ovdje došli frikat. Ali nakon 2-3 giba u glavi mi je ponovno odzvonilo "a da frikamo?". Samo sam otpenjao tih par metara i za par min smo bili na putu prema frikalištu. To je bio izvrstan potez jer frikalište je bilo u šumici kraj slapova. Prvo smo se izležavali, pa jeli, pa se jo&s caron; izležavati. Pa smo napokon ispenjali 2 sportska kad su se vratili Gruba i Bobo. Iako nismo ništa konkretno popeli, dan odmora je bio kao šlag na tortu nakon jednog dana putovanja i jednog dana penjanja.

Četvrtog dana smo se opet nakrkali luka, kruha, sira i soje, (a neki i sapunjare) i krenuli u Sella tornjeve. Gruba i Bojan su otišli u Vinatzer (VI-) u trećem Sellinom stupu, a mi smo se odlučili za također jedan smijer u trećem tornju, ali s malo čudnijim pristupom. Najprije se treba popeti na sedlo između drugog i trećeg tornja, pa napraviti jedan abseil, pa još malo hodati i tamo je tek ulaz. Kako nismo točno znali kako se ide do sedla krenuli smo nama logičnim putem, pa smo počeli penjuckati dvojke, trojke, a kad je zagustilo navezali smo se i počeli se osiguravat. Na kraju smo do sedla penjali 2 i pol sata i napravili 6-7 cugova. Tako da kad smo se na&s caron;li na sedlu, nismo abseilali do ulaza u smijer nego do kraja, pa do auta. Kako opet nismo popeli ništa, sprdali smo se da smo popeli prvenstveni. Smješno je bilo što se na par mjesta naš "smijer" križao sa planinarskom stazom pa je u jednom trenutku Sinek, dok je mene zihrao, morao rastaviti štand da neki Talijani mogu proći. Al bilo kako bilo, moram priznati da je to bilo izvrsno iskustvo, i totalni je gušt bilo penjati bez ijednog spita, postavljajući sva međuosiguranja, prava vježba za nešto ozbiljnije. Popodne smo otišli u Canazei, obližnji gradić. Htjeli smo prošetat i kupit nekih sitnica al sve trgovine su se zatvorile u 19h tako da smo poljubili vrata. Kad smo naglas kontemplirali gdje bismo mogli na piće, pojavio se neki "domaći" i na tečnom srpskohrvatskom rekao: "Ovde se najbolje jede". Nismo ništa jeli jer je sve užasno skupo, al smo zato popili piće za sve skupa 7,5 eura i to su, osim razglednica koje smo slali (jedna je bila i za Želju), bile sve pare koje smo ostavili u Italiji.

Petog i ujedno zadnjeg dana penjanja smo svi zajedno penjali Trenker (V-) u prvom stupu, oko 180m. Smijer je stvarno lijep i klasičan, zbog čega je bila ogromna gužva. Mislim da je osim naša 2 bilo još 3 ili 4 naveza. Opći krkljanac na štandovima. S tornja se silazi kozjom stazom, što mi se nije nimalo svidjelo. Zaključio sam da imam općenito problema sa spustom. Nije nimalo ugodno hodat po metar širokoj stazi prekrivenoj šljunkom i travom, po rubu par-sto metarskog tornja. Tako da smo apsajlali. Popodne smo pokupili stvari i vratili se u deželu. Bobo je ostao u Mojstrani penjat još koji dan. Nas trojica smo prespavali na rubu Triglavskog nacionalnog parka. Sutradan sam izračunao da nas je put po osobi izašao oko 20 eura. Uštedili smo hrpu para pa ih je sad trebalo i potrošit.. Zaletili smo se do BTC-a i počeli se razbacivat po Igluu i H&M-u ko pijani lordovi. Na kraju smo imali negdje 5 mervera.. I tako, krajem dana vratili smo se do Zagabrije, već mrtvi umorni od svega. Koniec!

P.S. imam za prijaviti još jedan koljektivni izlet. Jučer smo se u Baški na Krku našli Kate, Marko i ja i zaletili se do Bunculuke. Kasniije je došao i Srđan s klincima koji su također penjali. Penjali smo Nežu, Mini figu, Left side only, Both sides of the story i TnT. Sve u svemu, odličan spoj frikanja i kupanja u nudističkom stilu, koji smo zaokružili jednim večernjim pićem u gradu.. Pozdrav!!

Trpimir