 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
Suncano i vjetrovito
From: Marko Dukši - [email protected]
Date: Mon, 6 Feb 2006 10:11:54 +0100
Nisam baš pri inspiraciji, očito. Ali led je led, a red je red pa eto izvještaja. U subotu se dobar dio željezničara zaputio na skijanje, a ja sam našao alternativu u vidu nedjelje na Vršiču. Penjao bih s Dinom iz Matice, čak ga nisam trebao niti posebno nagovarati na Centralni, no problem je bio prijevoz. Dino je našao trećeg, bivšeg željezničara Gorana s jedne davnije Petrovićeve škole! Super! Pokušali smo pronaći četvrtog da mu bude partner, no to očito nije bio dovoljno privlačan plan. Zato smo kao trojica odlučili penjati grape.
Dečki su bili nabrijani na Kamniške Alpe, konkretno Dino davi s Kotliškom grapom, ali sigurno je sigurno, odosmo mi ipak na Vršič. Cijeli dan bio je hladan ali sunčan, a vjetar skoro nemoguć. Sjeverac je nosio sa sobom gdje rjeđe gdje gušće nanose krupnijih ledenih kristalića sa površine snijega ravno čovjeku u lice. Sva sreća da smo imali sunčane naočale, a Goran čak i skijašku masku. No ukupan dojam bio je odličnog, stabilnog vremena.
Popeli smo Butinarjevu grapu s tim da smo pod skokom izabrali težu, lijevu varijantu. Poslužila nam je 20-tak metarni strm i obrastao žlijeb u kojem je osim tu i tamo penjanja rukama, skoro svaki potez bio zabijanje cepina u smrznuti busen ili zemlju. I samo rijetko bi se ispod našao kamen pa bi trebalo tržiti bolje mjesto. Čudan je osjećaj, ne znaš koliko drži, ali prija. Toliko sam se uživio u film da nisam gledao k čemu mi šaka leti dok zabijam. Jer obično se ne maše cepinom prema stijeni, već prema ledu koji je ipak koliko-toliko ravan i ništa iz njega ne strši, zar ne? Pogađate, nabiti prste u led je jedna, a u zašiljenu stijenu sasvim druga priča. Glede rukavica, ispostavilo se da sam taj dan uzeo dvije desne od sličnih pari rukavica kojima penjem grape pa sam morao penjati u onima za led. Na terenu mi se nije činilo potrebnim, ali poželio sam doma da sam umjesto podrukavica ipak stavio kakav always uložak...
Otpenjali smo Pripravnišku gapu. Strma je ali nema skokova, a relativno je uska što bi reklo idealna za početnike jer se može čovjek nadati kakvom štandu u stijeni. Kažem "nadati" jer stijena i nije baš nešto. Iz donjeg dijela Pripravniške priječili smo u donji dio Župančičeve smeri što se pokazalo kao jedna zanimljiva dionica. Strmi snijeg koji se u pločama lomi pod stopalom i pada niz stjenoviti skok 30-tak metara niže na ulaz Župančičeve. Nakon prečnice Župančičeva je jedva strma hodačina (30°) do izlaznog skoka koje je jedan od ljepših. Optočen je kamenjem, ali svaki skokić se može obići snijegom. Kao gušt na kraju je da je izlaz na Malu Mojstrovku, a ne na greben kao prije.
Nakon klope u kakvom-takvom zaklonu od vjetra, odlučili smo produžiti turu do Velike Mojstrovke pa zaokružiti spustom s druge strane, što je sve lijepo prošlo. Spust via normale s Grebenca je ljeti siparom, ali zimi je bio i još veći gušt. Neizrazite bob-staze pružile su nam zabavnu vožnju skoro do ceste - ipak se niže teren položi pa samo morali malo protegnuti noge.
Uvjeti? Snijeg je prerađen samo na osunčanim padinama, dok u hladu to još uvijek nije to. Gužve nije bilo, navodno se dosta ljudi bilo izredalo dan ranije. Jedino je bilo dosta GRS-ovaca koji su imali vježbu spašavanja iz lavina, no operirali su s druge strane ceste. Pozdrav,
M.D.
created by: zeljeznicar @ 2006-02-06 10:16:00 / updated by: duksi @ 2006-02-06 10:26:03
|
|
|
|
|
