 |
|
|
Penjanje je, po svojoj prirodi, potencijalno opasna aktivnost. Suština penjačkog iskustva jest u donošenju odluka: koje osiguranje upotrijebiti, koje smjerove penjati, kojoj informaciji vjerovati. više
|
|
|
|
U Zoni sumraka
From: "Marko Vukovic" - [email protected]
Date: Mon, 30 Jan 2006 10:10:52 +0100
Sve počinje u subotu ujutro kad smo Dukši i ja još uvijek duboko u zoni
mraka čekali Frangena pred zgradom na Horvaćanskoj. Čekali, zvali, zvonili
na portafon i otišli doma. Frangen je zaspao. Izlet smo odgodili za sutra.
Nedjelja ujutro, isto vrijeme, isto mjesto. Ovaj puta smo uspjeli, i nešto
prije 8h smo na parkiralištu kod skakaonice u Planici. Malo mi je sumnjivo
jer nema brkajlije da naplati parking, a nema ni uobičajene gužve. Tek
nekoliko automobila. Neki od njih očito stoje na parkingu 24/7 i jedan auto
s "climber on board" naljepnicom. Uz pogled na navez koji ulazi u Tr-Do,
odhodali smo do doma u Tamaru. Tamo zbunjenost i sumnja rastu. Na padinama
koje se uspinju prema Jalovcu i Kotovom sedlu nema nikoga! To je sigurno
najpopularnija turno skijaška destinacija u Sloveniji i nemoguće je da se
apsolutno nitko nije uputio gore. Tinuninu tinuninu. Di su ljudi?
Kod doma se rastajemo. Dukši i Frangen put slapova, a ja po padinama prema
gore. Cijeli uspon se laganao okrećem u nevjerici. Sve očekujem, sad će
krenut horde. Nakon sat i pol odustajem od okretanja i posvećujem se drugoj
zanimaciji - lovljenju daha. Svježi snijeg je zameo prtine a skije
proklizavaju zbog napuhanog mokrog snijega (klože) na tvrdoj podlozi. Morao
sam ih staviti na ruksak i gaziti cijelim putem do gore. Otprilike na ulazu
u Jalovčev ozebnik ulazim u oblak guste magle koji se nije razišao do gore.
Prćenje je naporno. Brojim korake. Šezdeset komada, pa 20 sekundi odmora.
Treba sačuvati snagu za spust. Lagano se smijem sam sebi kako me mantra drži
u pogonu. Zbog oblaka nemam pojma na kojoj sam visini. Vidim jedino zidove
ozebnika i 15m oko sebe. Konačno se ukazuje malo više svjetla i po
konfugiraciji terena kužim da sam blizu vrha. Još par sesija 60-20 i kopam
si policu na kojoj ću se odmorit i spremit za skijanje.
Najavljenu visoku temperaturu nisam osjetio. Zbog vjetra i magle jako je
hladno. Prsti su obamrli u rukavicama, a na meni su tanki i debeli flis i
preko toga gore-tex. Na glavi kapa, kaciga i skijaške naočale.
U gornjih 50m kuloara vjetar je otpuhao snijeg do podloge koja je tvrda i
mjestimično ledena. Usko je, strmo i neugodno. Skijam jako oprezno jer sam
solo. Nakon ledenog uvoda slijedi totalno guštanje u mokrom pršiću do
koljena. Svaki zavoj je uživancija. Stajem svakih 4-5 zavoja da provjerim
stabilnost snijega. Ništa ne curi za mnom. Dobro je. Juhuhuu. Već nakon par
minuta sam na dnu kuloara. Bilo je dobro dok je trajalo. Padine ispod
kuloara su ponudile mekane klože po kojima se dalo dobro skijati. Tu se i
magla razišla. Tek na otprilike1500mnv se počelo dešavati da podloga ispod
svježeg snijega pukne ali to nije smetalo pri skijanju. Pri spustu sam sreo
samo još jednog turnog skijaša. Kao da sam bio u Zoni sumraka.
Sretan i umoran, spustio sam se pod slapove da potražim Frangena i Dukšija.
Zatekao sam ih u drugom slapu tog dana - Sviječi. Prije toga su sredili
Centralni. Leda je puno, i uglavnom je bio okej kvalitete. I njima se desila
slična stvar kao i meni. Ukupno 3 naveza za cijeli Tamar! Napravili su puno
fotki, pa pratite Dukšijeve stranice za report. Kažu da im je bilo lijepo.
Jedno je sigurno, izmučili u se se pošteno jer sam u autu do Zagreba vozio
dvije Trnoružice.
created by: zeljeznicar @ 2006-01-30 10:16:00
|
|
|
|
|
