na slici: Ana Bokulić
gdje: Mala Mojstrovka (Julijske Alpe)
foto: Nikola Derežić, 07/2007

From: Marko Dukši - [email protected]
Date: Tue, 27 Dec 2005 15:44:22 +0100

Orsat, Petrović i Nada s Vučinićem te Martinović i ja s našim pustolovom Nikolom odlučili smo penjati neku grapu u istočnoj stijeni Brane. Dogovor je za nas posljednju trojicu sklopljen prethodnu noć oko 23 h, a pokret je bio već prije 5 h ujutro.

Iz doma u Kamniškoj Bistrici krenuli smo u 8 h, nakon što su Neven i Nada odlučili na planinarsku varijantu do Kamniškog sedla. Nas pet stigli smo pod Branu oko 10h30 i ispratili pogledom Slovence koji su našli čudno mjesto za stavljanje dereza - nasred plaza pod Bosovom grapom. Ostala je još nenastanjena Domžalska grapa. Vremena penjanja iz vodiča (Bosova 2 h, Domžalska 5 h) čak i ako im ne vjerujete kao što mi nismo, dala su naslutiti da će biti gusto. Uz uporan snijeg i magluštinu koja se spustila skroz do ulaza u smjer, gusto u svakom pogledu. Krenuli smo u 11 h. U početku to baš i nije bila grapa već više nekakav steber s rahlim snijegom nakon čega je stvar izdatno ograpila. No ne zadugo. Razišli smo se u nekoliko mogućih i nemogućih varijanti ne bi li netko prošao skok koji nam je zapriječio put, pa spustio uže zatreba li. Najprije je Orsat pokušao i odustao. Onda je Martinović izveo Orsatovu zamisao, ali nije izgledalo obećavajuće zbog upitne prečnice poviše koju nismo mogli izvidjeti. Vučinić je istraživao lijevo, a ja sam se zaputio direktnije pod istek nastavka grape 30-tak metara iznad nas. Naišao sam na desetak metara 75° leda u žljebiću posred nekakvog stebra. Orsat i Nikola su također penjali vrlo blizu, par metara desno, ali po nečemu što mi nije djelovalo baš privlačnim. Vidjeli smo da snjeg koji se ne hvata na prestrmu stijenu svako malo rezultira omanjim lavinama pršića. Ali da će jedna od većih očistiti baš sredinu stebra po kojem sam penjao... Zabio sam cepine u 4 cm debeo led i priljubio se uz stijenu u svom aero/hidro/snijegodinamičnom izdanju i sam sebe uvjeravao "To je pršić, neće ti ništa, neće ti ništa...". Ali povukla me za ruksak i nije bilo ugodno, no cepini su izdržali u ledu. Kad sam pogledao gore, više na stijeni nije bilo snijega već samo krpice tankog leda. Onda sam tek shvatio po kakvom sranju penjem, ali mi je odmah bilo i lakše jer sam vidio gdje je led i nisam više nabadao na slijepo. Na vrhu stebra dočekalo nas je suženje gdje smo se nanizali Orsat, ja i Nikola, a Martinović je već preprečio 15-tak metara iznad nas. Stiže nam uže, najprije Orsatu, pa meni, pa Nikoli, pa Vučiniću koji je u međuvremenu odustao od traženja sigurnijeg prolaza. Svi smo prošli bez pada, no s obzirom na kvalitetu podloge, nije nam jasno kako.

Nastavak je bio samo snijeg, grapa s nekoliko prečnica. Male lavine pršića koje su stalno padale polako ali nesigurno nakupljale su se na manje strmijim dijelovima do debljine preko pola metra. Jesam li već spomenuo da je bilo gusto? Prelazili smo svako sumnjivo pobočje jedan po jedan, pa se ponovno čekali da se slučajno ne raziđemo, a Vučiniću su noge polako odbijale poslušnost. Pola sata pred vrhom nisam više mogao čekati jer sam morao, jelte, što prije obaviti veliku detoksikaciju. U 15 h Nikola i ja stajali smo na južnom grebenu Brane, a pola sata kasnije stigli su i ostali. U mom vodiču je pisalo silaz preko vrha, no kako se već u grapi uspon sve više usporavao, to nije bila opcija, pa je u obzir dolazio samo silaz - bez penjanja. Od nekoliko varijanti odlučili smo se za spust po smjeru, s tim da smo na pola stijene napustili smjer u korist obraslog grebena gdje smo bili sigurniji od lavina. A snijeg je i dalje padao i gomilao se. Pao je mrak. Nikoli su ispale baterije iz wanderice. Trebalo je abseilati, a ja nisam imao spravicu... Abesilao sam na cepin. Na Quark, hvala na pitanju, :) koji je cijelog uspona i silaza, ne prvi put, bio i ostao moj prvi izbor za grape. Štandovi su uglavnom bili premali za petoricu pa je bilo petljanja. Dva-tri abseila s drveća kroz šumu i preko previsa i našli smo se na rubu neke grape. Martinović je postavljao štandove, Orsat je već bio s njim zajedno tražeći sljedeći, s druge strane grape. Ja sam za sobom skidao pomoćne štandove, a barem Vučinić i Nikola dočekivali bi me na sljedećem. Malo otpenjavanja i došao je red i na nas trojicu da prečimo grapu. A onda se stuštila prva veća lavina nakupljenog snijega i pomela grapu. Da se blago izrazim - ups. Što sad? Dok smo se spremali promašila nas je i druga. Tijekom kojih pet minuta spremanja kraj nas su grapom prošle tri lavine, svaka sljedeća veća od prethodne. Progutali smo knedlu i jedan po jedan pohitali preko. Nismo primijetili da je poslije prošla još koja, ali nismo se ni zadržali u blizini. Još dva abseila i našli smo se na na plazu pod Bosovom grapom. Ojoj, plazu? Sjurili smo se dolje do turne trase oko 20 h. Još sat i pol do civilizacije gdje su nas čekali Neven i Nada. Saznali smo da je Neven o našem izbivanju obavijestio GRS no jasno je da se njima nije nikud žurilo - realno gledano nije imalo smisla. No bili su u pripravnosti.

Tako smo se mi proveli na našoj turi i usput upoznali Nikolu s čarima zime. Mislim da je pustolov imao opako dobar ulov. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.

M.D.

P.S. Dodao sam fotke u moj fotoalbum.